U Novom zavjetu zabilježene su samo tri različite prilike božanskih suza, prenosi Aleteia. Utjelovljenjem je Isus preuzeo ljudsku narav i prihvatio sve osjećaje koje ljudi proživljavaju u životu. To se jasno pokazuje u evanđeljima jer Isus pokazuje osjećaje radosti, ljutnje i tuge. Evanđelja posebno ističu tri zgode kad je Isus prolio suze. Ovo nisu bili jedini slučajevi kad je Isus plakao tijekom svog života, ali daju nam uvid u određene događaje koji su dotakli Isusovo srce.

Vidio je bol onih koje je ljubio

“Tada Marija, pade pred njegove noge govoreći mu: “Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro.” Kad ju je Isus vidio kako plače, a Židovi koji su došli s njom također plaču, bio je duboko dirnut duhom i uznemiren; i rekao: “Gdje ste ga položili?” Rekli su mu: “Gospode, dođi i vidi.” Isus je plakao. Tako su Židovi rekli: “Pogledajte kako ga je ljubio!” (Ivan 11: 32-26) U ovoj epizodi Isus plače nakon što je vidio kako plaču oni koje voli i nakon što je svjedočio grobu Lazara, bliskog prijatelja. Trebao bi nas podsjećati na ljubav koju Bog ima prema nama, svojim usvojenim sinovima i kćerima i na to kako ga boli kad vidi kako patimo. Isus pokazuje istinsko suosjećanje i pati s prijateljima, plačući pri pogledu na tako težak prizor. Pa ipak, u tami je svjetlost, a Isus pretvara suze tuge u suze radosnice kad uskrisuje Lazara iz mrtvih.

Isus je zaplakao nakon što je vidio grijeh čovječanstva

„Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! (Luka 13:34). Kad se približio i ugledao grad, zaplakao je nad njim govoreći:  ” O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima.” (Luka 19: 41-42)
 Isus je vidio grad Jeruzalem i prizor ga je doveo do suza. To je zato što vidi grijehe prošlosti i budućnosti i to mu slama srce. Kao oca koji voli, Bog mrzi vidjeti kako se okrećemo od njega i silno nas želi pritisnuti k sebi. Međutim, odbijamo taj zagrljaj i slijedimo svoje putove. No, On je uvijek tu i vjerno nas čeka da mu se vratimo.

Prije svojega raspeća u Getsemanskom vrtu

“On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti”(Hebrejima 5: 7) Zabilježeno je u Poslanici Hebrejima, u ovom slučaju suze su vezane uz autentičnu molitvu koju Bog čuje. Iako nije uvijek potrebno plakati tijekom molitve, ono naglašava stvarnost da Bog želi “skrušeno srce”. Želi da naše molitve budu izraz onoga što jesmo, a ne samo nešto na površini. Drugim riječima, molitva bi trebala obuhvaćati cijelo naše biće, čak i moliti se svojim osjećajima, dopuštajući Bogu da ulazi u svaki aspekt našega života.