“Iako je put jednostavan i gladak za ljude dobre volje, onaj tko njime ide neće daleko putovati, i to će učiniti samo s poteškoćama, ako nema zdrave noge: to jest, hrabrost i ustrajan duh.”

Ivan od Križa

Dom Hubert van Zeller bavi se ovom borbom ustrajnosti u svom klasiku iz 1950. We Work While the Light Lasts, (“Radimo dok svjetlo traje”), koji je nedavno ponovno objavio The Cenacle Press, piše Catholic Exchange.  Hubert van Zeller (1905. – 11. svibnja 1984.) bio je benediktinski pisac, kipar i (pod imenom Brat Kolerik) karikaturist, poznat po pisanju o ljudskoj patnji iz katoličke perspektive.

On analizira zamku u koju upadaju mnogi nekoć revni vjernici: močvaru “gotovo” sveca. Milost se lako daje, ali se često zanemaruje i često gubi. Malo je onih koji ustraju do kraja. Istinski raditi do kraja svjetla znači moći reći: “Dobar sam boj vodio, stazu sam završio, vjeru sam sačuvao” (2. Timoteju 4,7).

Raditi kao misija

Jezik rada koristi se u cijeloj knjizi kako bi se čitatelju pojasnila priroda i zahtjevi poziva. Rad je sigurno bio iskvaren u naporu zbog pada, ali je stavljen pod jaram milosti i usavršen kroz Krista u pozivu.

Dom van Zeller identificira rad kao stvar našeg poziva, kao sredstvo našeg spasenja u posebnom pozivu od Boga:

Svetost nije nešto na što bi se trebalo gledati kao na vrh čovjekova djela, posvećujući ga izvana i čineći ga dostojnim da bude predstavljen Bogu. Umjesto toga treba ga se smatrati izranjanjem iz djela i davanjem Bogu u jedinstvu s njim.

Posao osobe ne odnosi se na jednostavnu mukotrpnost kojom ispunjava vrijeme, zarađuje novac i omogućuje životni stil, već radije na posebne zadatke koje Bog želi izvršiti preko njega u ovom životu. Dom van Zellerov okvir tako nas podsjeća da izvršavamo dužnosti naših stanja u životu kao krajnji poziv na svetost.

Opadajuće svjetlo

Uvijek imajući na umu da se svjetlo milosti može povući u bilo kojem trenutku, Dom van Zeller upozorava da smo dužni koristiti milost dok nas obasjava, da je ne bismo izgubili, izgubili popratnu svetost i osujetili volju od Boga.

Upozoravajući na sudbinu “skoro sveca”, Dom van Zeller objašnjava da se lako dolazi do revnog žara, ali ga je teško održati. Naglašava da se, kako bismo izbjegli ovu duhovnu visoravan (pa čak i nazadovanje), moramo posvetiti prihvaćanju svake milosti koja nam se nađe na putu, u Božje vrijeme:

Namjerno odbijanje ponude svetosti stvara glad u duši koju nikakva naknada ne može zadovoljiti. Milost koja je odbijena izaziva, samom svojom odsutnošću, upalu koja ima sva svojstva pokore koja nanose bol bez ikakve svoje zasluge.

Svetost nije sadržana u jednom iznimnom trenutku, već je sastavljena od cijelog života prianjanja uz vjeru i prakticiranja kreposti. Ustrajnost, strpljivost i hrabrost čine materiju herojske vrline baš kao što to čini mučenička žrtva.

Bračni poziv

Ljudski odnosi predstavljaju jedinstvene izazove i prilike za ustrajnost duše u vrlini, pa Dom van Zeller – koji je služio kao duhovni voditelj bračnim parovima i prethodno je pisao o sreći u bračnom životu – posvećuje posebnu pozornost “kako se nositi s osjećajima”.

On raspravlja o pravoj sakramentalnoj ženidbi kao sredstvu za posvećenje supružnika i djece. Suprotno tome, brak utemeljen na emocijama ili svjetovnosti ima tako štetne učinke na dušu da može spriječiti spasenje, svrhu kojoj je usmjeren pravi sakramentalni brak.

Ljubav je samopožrtvovnost. Supružnici ljube Boga jedno preko drugog kroz svakodnevnu smrt sebi, a ne privilegiranjem udobnosti ili romantičnih osjećaja.

Ljubav je Božji dar u kojemu čovjek može uživati, paradoksalno, samo kada ga je spreman vratiti. Dijeleći ga s darivateljem on ga posjeduje, a gomilajući ga i trošeći na sebe gubi radost zbog toga. Brak može biti uspjeh koji Bog želi samo kada se prihvati sakramentalni karakter i živi prema njemu.

Autor govori o tom duhu požrtvovnosti karakterizirajući i fazu udvaranja, napominjući da se razlučivanje za brak mora odvijati prema istim načelima koja definiraju dobar brak:

Ljubav koja eksperimentira unaprijed bit će jednako spremna eksperimentirati i kasnije. A po mogućnosti i s nekim drugim. Ljubav koja prije braka nije dovoljno jaka ni dovoljno plemenita da obuzda ni vlastitu ni tuđu strast, sigurno neće biti kvalitetna da preživi pritisak koji će kasnije biti stavljen na nju.

Revnost je ubila banalnost udobnosti. Ušutkana savjest tako dopušta duši da čini ustupke prema sve zlijem ponašanju.

Ovdje možemo vidjeti važnost ustrajnosti u krjeposti ne samo da bismo izbjegli grijeh, već da bismo se pripremili za obavljanje svog poziva kako je Bog zamislio. Poziv za kojim se teži iz pogrješnih razloga može dušu otjerati od Boga.

“Prigušena savjest”

Dom van Zeller identificira mnoge svjetovne smetnje koje pogubno uništavaju savjest u nedostatku aktivne ustrajnosti u vjeri i kreposti. Poremećena želja za udobnošću jedan je od najvećih “prigušivača” koji hladi početni žar. Daleko od eksplicitnog užasa grijeha, udobnost je prikriveni neprijatelj koji postupno okreće dušu od Boga i vraća je užicima svijeta. Želja za utjehom i zabavom prekriva savjest slojevima udaljenosti od Istine, sve dok “dobrota više ne privlači svoje vlastite zasluge.” Revnost je ubila banalnost udobnosti. Ušutkana savjest tako dopušta duši da čini ustupke prema sve zlijem ponašanju.

Skoro svetac

Klasična tragedija definirana je kao takva ne samo zato što je tužna, već zato što je neizbježna. Ova knjiga pokazuje da je bijeg duše od milosti neizbježna posljedica života u kojem nedostaje stalna ponovna predanost početnoj revnosti. Krajnji neuspjeh gotovo sveca nije zbog uvjerenja, već zbog ustrajnosti.

Molimo za konačnu ustrajnost u svakoj Zdravomariji, moleći Boga da svjetlo milosti traje sve dok ne dovršimo djelo svoga života. Život je maraton koji se trči. Postoje trenuci odmora, ali nikad trenuci dozvole za odmor od težnji ka svetome. Ustrajnost je neglamurozan lijek za neuspjehe u revnosti, hrabrosti i odlučnosti.