Svaki kilogram brašna i kukuruza bit će blagoslovljen u smežuranim rukama starice Miriam koja će izmoliti molitvu na svom Kikuyu jeziku posebno za svaki dar, u trenutku dok ga prima iz mojih ruku. „Shosho” Miriam što na Kikuyu znači – baka, ima preko 80 godina a posljednjih 20, nakon što joj je umro muž, živi sama u zemljanoj kući smještenoj na pola puta od naše župne crk­ve St. Jude prema selu Suswa, piše fra Miro Babić za portal Svjetlo riječi.

To područje ove misije iznimno je nepristupačno za vrijeme kišne sezone kada put do okolnih sela Momoi i Bogoyne postaje neprohodan. Naime, crno blato, kako ga zovemo zbog boje, slijeva se u bujicama s planine i prekriva dijelove puta na crvenoj afričkoj zemlji. Ovo blato je i iznimno ljepljivo pa terenac koji vozim ovdje u misiji često ne može savladati nanose. Ali noge mogu.

Zaplesala bi, ali noge ne slušaju

Posljednjih nekoliko godina kako joj se kičma savila, a noge je iznevjerile, baka Miriam više ne može napustiti svoju kuću pa uz ognjište provodi dane u osami. I njezina kao i većina lokalnih kuća napravljenih od mješavine afričke zemlje i kravlje balege nema prozora i jedino svjetlo u nju dolazi kroz otvorena vrata ili kroz rupice na krovu koje često stvore prekrasnu igru svjetla – obasjavaju dijelove tog skromnog prostora, bez pokućstva, s ognjištem u sredini, a po kutovima s prikupljenim drvima i natrpanim ostacima ambalaže koji mogu korisno poslužiti. Za vrijeme tropskih pljuskova kroz rupice na limenom krovu prolazi mnoštvo sitnih kapljica koje stvaraju vlažnu atmosferu sličnu onoj kakvu u bogatom svijetu postavljaju kafići i restorani da bi na terasama rashladili goste i učinili im ugodnijim boravak za vrijeme vrućih dana. Raspršivač kapljica u kući bake Miriam i ostalih lokalnih kuća ne bira vrijeme niti temperaturu nego sa svakim tropskim pljuskom raspršuje vlagu u ovim nastambama koje lokalni stanovnici nazivaju svojim toplim domom.

Raspršivač kapljica u kući bake Miriam i ostalih lokalnih kuća ne bira vrijeme niti temperaturu nego sa svakim tropskim pljuskom raspršuje vlagu u ovim nastambama koje lokalni stanovnici nazivaju svojim toplim domom.

Seljani koje smo organizirali da joj svakodnevno donesu vodu s lokalne rječice jedino su društvo s kojima će baka Miriam moći porazgovarati i saznati neku novost iz sela, a koju će onda i meni rado prepričati kada se vidimo. Ona i ja poznajemo se već preko 8 godina kada sam kao mladi svećenik misionar došao na službu u ovu misiju u zabačenoj centralnoj Keniji u Istočnoj Africi. S obzirom na to da se brinem o njezinoj egzistenciji, baka Miriam smatra me svojim mužem.

Nakon pričesti nas dvoje ostanemo sjediti na zemlji, a ona me redovito ispituje koje su pjesme seljani pjevali u crk­vi.

Posjećujem je najmanje jednom mjesečno kada joj donosim hranu, sapun i petrolejsku mast za njezinu suhu kožu, ali i svaku nedjelju ako imam organiziranu misu u ovom dijelu misije pa joj tom prilikom mogu donijeti pričest. Baka Miriam će prvo izreći blagoslov za mene koji sam joj donio hostiju. Nakon pričesti nas dvoje ostanemo sjediti na zemlji, a ona me redovito ispituje koje su pjesme seljani pjevali u crk­vi. Dok joj nabrajam pjesme s mise koju sam održao s njezinim Kikuyu plemenom ona ih pjevuši i kažiprstom udara takt. Da može najradije bi ustala i zaplesala, ali ne ide, noge je više ne žele slušati. To što ne može zaplesati jedina je od rijetkih stvari zbog kojih ova starica žali.

S nadom i voljom za životom

Zanimljivo je da Afrikanci ne kukaju kao mi Europljani za dobrim starim vremenima, oni svoje godine doista doživljavaju kao put napretka kroz ovaj život. A i siromaštvo u kojem žive cijeli život vjerojatno je utjecalo da ne žale za prošloš­ću. Gotovo da ih nisu dirale inflacije i krize kroz koje prolazi korumpirana država, jer nemaju ništa materijalno za izgubiti, nemaju ušteđevinu u banci, niti onu skrivenu pod madracem. Najčeš­će nemaju ni madrac. No za razliku od bogatog društva nisu izgubili nadu i ljudsku volju za životom. I u tome su nas nadjačali. Nisu pokleknuli pred depresijom i strahom za vlastitu budućnost.

Kažemo da obitelji ovdje žive za jedan euro dnevno, ali to je onaj fiktivni euro kojeg oni nemaju. Ovdje je još uvijek robna razmjena pa se najosnovnije namirnice nabavljaju zamjenom npr. jaja za mlijeko, kukuruz za grah.

Afrička žena ne žali se nad prilikama u kojima živi, možda je to zato što i ne zna za bolje uvjete života.

Afrička žena ne žali se nad prilikama u kojima živi, možda je to zato što i ne zna za bolje uvjete života. Baka Miriam nikada nije napustila svoje selo, nikada nije spavala na jastuku, niti je od pokućstva imala nešto više od nekoliko aluminijskih posuda u kojima svakodnevno sprema jelo na otvorenom ognjištu pokraj kojeg će svaku noć zaspati na prostrtim ponjavama umjesto kreveta. Preko dana one su uredno posložene u kutu njezine zemljane kuće.

Nitko u okolici nema tekuću vodu niti struju u svome domu. Hrana koju jedu iznimno je jednolična – kuhani grah i kukuruz kojeg nazivaju gideri najkaloričniji je obrok i ovdašnje stanovništvo ga jede gotovo svakodnevno. Uz baku Miriam kojoj dopremim vrećicu kukuruza i graha, čeka me još oko 1600 duša smještenih u izbjegličkom kampu na rubu sela Momoi koji već četvrtu godinu žive u istrošenim šatorima, bez ikakvog prava, potpuno zaboravljeni od države koja njihovu tešku sudbinu protjeranih ljudi uopće ne priznaje. Iako su prognani zbog pokolja među plemenima koji je nastao kao posljedica agresivne političke kampanje.

Ali s afričkom ženom ne možete razgovarati o mržnji jer ona jednostavno ne postoji u njezinom srcu.

Ali s afričkom ženom ne možete razgovarati o mržnji jer ona jednostavno ne postoji u njezinom srcu. Dok sam prošli mjesec s bakom Miriam sjedio ispred njezine kuće i čekao da se skupi nekolicina seljana koji će mi pomoći da terenac izvučem iz blata, jer je ostao zaglavljen nadomak kuće, ispričala mi je priču o dvoje mladih ljudi koji su se tako snažno voljeli da nisu mogli jedno bez drugoga. Jednog dana došli su kod seoskog mudraca i rekli mu da je njihova međusobna ljubav toliko jaka da se ne žele nikada odvojiti jedno od drugoga. S dva orla mudrac ih je poveo na vrh litice. Ptice je povezao jednim konopom oko nogu i pustio s litice. Strmoglavo su padale jer su jedna drugoj smetale dok su mahale krilima, a zajedno nisu mogle proizvesti let koji će ih održati u zraku. Tukle su se, perje je letjelo na sve strane sve dok se nisu uspjele odvezati. Tek tada, svaka zasebno, u istom ritmu, zaplesale su svojim širokim krilima. Njihov je let bio sinkroniziran i veličanstven.

Na rastanku, baka Miriam obećala mi je da će mi sljedeći put kad se vidimo otpjevati moju omiljenu Kikuyu pjesmu Kenaga we što znači Budi sretan.