Pier Giorgio Frassati rođen je u Torinu 6. travnja 1901. godine. Majka mu je bila talentirana slikarica. Otac Alfredo, potjecao je iz ugledne obitelji intelektualaca. Pokrenuo je dnevnik La Stampa koje su ubrzo postale jedne od najčitanijih dnevnih novina u Italiji. Još kao dijete Pier je ustajao u obranu onih kojima je bila nanesena nepravda. Ljutio bi se kada bi njegovi vršnjaci ili sestra bili prema komu nepravedni. Kad je Pier Giorgio imao četiri godine, na vrata doma Frassatijevih zazvonila je prosjakinja s bosim djetetom u rukama. Vidjevši to, dječak je brzo skinuo svoje cipele i čarape i dao ih ženi – krišom, i žurno zatvorio vrata da netko od ukućana ne bi spriječio njegovo dobro djelo.

Idući dan pojavio se siromah obučen u dronjke. Rekao je da je gladan i zamolio za nekoliko lira. Otac Piera Giorga primijetio je da je muškarac pijan pa mu ništa nije dao, naprotiv, u njegovu smjeru uputio je nekoliko ljutitih primjedbi. Tada se mali Frassati, koji je nazočio događaju, rasplakao, otrčao mami i jecajući rekao

Mamice, došao je gladan čovjek i tatica mu nije dao ništa za jesti, a možda ga je poslao Isus k nama?

Mama mu je na to odgovorila: „Potrči za njim, dovedi ga i dat ćemo mu nešto jesti.“

Foto: Pexels

Pier je osobito svečano doživio svoj prvi susret s Bogom. Jednom dok je svećenik prolazio kapelicom s Presvetim Sakramentom, jedna redovnica je rekla: „Naš Gospodin prolazi između nas, kleknimo, kao što se i pristoji pred Kraljem.“ Pier je na to glasno dodao: „On je Kralj nad svim kraljevima!“

Obiteljski dom nije pružao Pieru ništa što bi pomoglo rastu njegove vjere. Kada ga je jedne večeri otac vidio da kleči uz krevet s krunicom u rukama, nije reagirao, ali je kasnije izrazio svoje nezadovoljstvo prema gospodinu župniku: „Što ste to učinili od moga sina?“ Usprkos svemu, Pier je bio poslušan svojim roditeljima. Ljubio ih je takve kakvi su bili. Strpljivo je podnosi njihovu strogoću i neopravdane kritike, prihvaćao je sve u poniznosti i s velikim se poštovanjem i ljubavi odnosio prema svojim roditeljima. Jako ga je boljelo što je otac bio nevjernik pa je stalno molio za njega.

S ponosom je svjedočio svoju vjeru. „Ako u svom životu Boga staviš na prvo mjesto, pobijedit ćeš!“ – govorio je svojim prijateljima. Kada bi prolazio pored crkve, s velikim poštovanjem bi se prekrižio i često bi ulazio u crkvu na molitvu. O njemu je Marian Frassati, župni vikar župe Pollone rekao

Nije mu bilo dovoljno iskazati štovanje prema crkvi, nego bi, ako je imao vremena, u nju i svraćao. Došao bi do sredine, kleknuo i žarko molio. Znalo se dogoditi da bih ga morao snažno protresti da konačno ustane.

Kada bi, planinareći, osvojio koji vrh, kleknuo bi i zapjevao crkveni himan ili koju vjersku pjesmu. Drugi bi mu se rado u tome priključili. Njegova vjera i ljubav prema Bogu izvirale su i iz svakog njegovog pisma. Prijatelju Almanzou piše: „Vodim monoton život, ali iz dana u dan sve bolje shvaćam kako je velika Božja milost što sam katolik. O, kako su siroti i nesretni ljudi koji nemaju vjere.

Život bez vjere, bez te baštine koju uvijek treba braniti, to nije život, to je vegetiranje, a nije nam dopušteno vegetirati.

Usprkos zabludama kojima smo okruženi trebamo uvijek imati na pameti da imamo istinu, vjeru i nadu koje nam pomažu zadobiti istinsku Domovinu. Zato daleko od nas svaki besmisao koji je ondje gdje nema prave vjere.“

Molitva

Pier Giorgio bio je čovjek molitve. Zaspao bi s molitvom i ustajao ranije kako bi imao vremena za razgovor s Bogom. U mnogim je pismima molio da se za njega mole i obećavao moliti se za druge.

Molim te da se puno moliš za mene, jer mi je to nužno potrebno da bih isprosio milost kod Boga koja će me dovesti do savršenog ispunjenja plana.

Samo molitva može učiniti da nam Bog podari potrebno obraćenje.“ Svaki dan – neprestani dijalog s Bogom: za vrijeme sv. Mise, klanjanja, za vrijeme čitanja Svetoga Pisma ili molitve Gospine krunice koju je često molio: bilo da je išao u marijansko svetište u Oropu ili za vrijeme šetnje, vožnje tramvajem. Pokazivao bi krunicu, govoreći: „Svoju oporuku uvijek nosim u džepu.“ I druge je poticao da mole Krunicu. Njegova sestra se prisjeća: „Ponekad bismo znali poći na izlet na Mucrone. Spavalo se u odmaralištima na putu, gdje bismo dolazili mrtvi umorni. Jedva što bi se dovukli: Anna Maria Banzatti i ja, Pier Giorgio bi nas opominjao: ‘Sad ćemo izmoliti Krunicu.’ Trudile smo se, iako bez velikog oduševljenja, moliti Krunicu zajedno s njim, ali smo vrlo brzo odustale, povjeravajući svoje molitve samo njegovu glasu.“

Pier Giorgo je kao član Zajednice Presvetog Sakramenta rado i radosno sudjelovao u noćnim bdjenjima pred Presvetim. Vraćajući se kući, bio bi sav ozaren, pjevušeći u sebi neku euharistijsku pjesmu. Opraštajući se s kolegama, umjesto uobičajenog: „Do viđenja“, govorio je: „Neka živi Isus!“

Pier Giorgio je od svojih najmlađih godina bio posebno osjetljiv na siromahe i bijednike. Kao mladić jednom je zgodom rekao jednom svom prijatelju: „Nijednoga se čovjeka ne smije ostaviti u potrebi.“ I doista – ako je netko trebao pomoć, Pier je odmah išao u akciju. Često je davao i pomagao i više no što se očekivalo. Sam je tražio ljude kojima je mogla biti potrebna pomoć, a da ne bi koga zaboravio vodio je bilješke. Kada bi nešto obećao, uvijek je održao riječ.

Dok je još bio u gimnaziji, upisao se i u Konferenciju sv. Vinka Paulskoga. Ova je udruga organizirala akcije milosrđa prema siromasima. Na pitanje: „Kako možeš ulaziti u te smrdljive rupe s takvim osmijehom?“, odgovarao je citirajući Evanđelje: „Štogod ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili.“

Umjesto blagostanja kojim je mogao biti okružen u svom domu, Pier Giorgio je izabrao siromaštvo.

Znalo se dogoditi da se za velikih studeni vraćao bez kaputa ili bez cipela jer ih je nešto ranije dao nekom siromahu.

Tražio je posao nezaposlenima, zvao liječnika ili svećenika bolesnicima, brinuo se da osigura nekome mjesto u bolnici. Pomagao je djeci rastavljenih roditelja, ljudima izvan zakona. U samostanu Sestara Bezgrješne uzdržavao je nekoliko štićenica. U knjižari bi kupovao molitvenike, evanđelje ili knjižice Nasljeduj Krista i ostavljao adrese na koje su trebali biti isporučeni. Siromašnim prijateljima s kojima je studirao poklanjao je knjige, plaćao im što je bilo potrebno, a za neke osiguravao i instrukcije.

Kristove riječi o ljubavi prema bližnjemu bile su za Piera temelj života. Hvalospjev ljubavi sv. Pavla napisao je na listu koji je objesio na vrata svoje sobe da ga uvijek ima pred očima.

Oko siromaha i čovjeka kojega je snašla nesreća vidim posebno svjetlo koje mi nemamo.

Pier Giorgio nije se zaustavio na materijalnoj pomoći siromasima: dobro je znao da je ponekad dovoljno biti s njima i poslušati ih, da je dovoljno dati da osjete da je netko blizu da bi se oslobodili one najveće bijede na koju su bili osuđeni – bijede poniženja i napuštenosti. Uvijek ljubazan i nesebičan znao je utješiti očajne, uliti im nadu i ohrabriti ih. U osobito teškim situacijama nije se ljutio, ni sablažnjavao.

Pier Giorgio ni za trenutak nije mislio što će drugi o njemu reći – u svem njegovu životu bilo mu je samo jedno važno: „Što Bog misli o meni?“ Kad je znao da radi za Boga ništa ga nije moglo zaustaviti: ni poruge, a ni čuđenje ljudi kad bi vidjeli da vuče kolica s namještajem za uboge.

Ljubav prema Euharistiji

Euharistija je bila središte njegova duhovnog života. Od trenutka kada je shvatio što je sv. Misa, cijenio ju je i ljubio. „Puno sam puta – priča njegov učitelj Antonio Fossati – planinario s Pierom Frassatijem.

Na svakom izletu sve nas je iznenađivao svojom tjelesnom i moralnom čvrstinom jer je htio doći do zadanog cilja natašte da bi se mogao pričestiti i nije ga opterećivalo što će reći ljudi. Njegova apsolutna iskrenost bila je zadivljujuća i djelovala je ohrabrujuće.

Sveta Pričest pomagala je Pieru radosno gledati u oči svakom novom danu, suprotstaviti se svakoj poteškoći. Molio je druge: „Hranite se ovim anđeoskim Kruhom i u njemu ćete naći snagu za nutarnje borbe, za borbu s požudama i različitim protivštinama, jer Isus je obećao onima koji se budu hranili Presvetim Tijelom vječni život i milost jednostavnog pristup k Njemu. A kada vas ovaj euharistijski plamen potpuno prožme, moći ćete čitavom sviješću zahvaliti Bogu koji vas je pozvao da mu služite i radovat ćete se miru kakav nikada nisu upoznali oni koji su sretni u očima svijeta.

Istinsku sreću ne donose svjetovne zabave ni zemaljske stvari, nego mirna savjest, koja nam je dana jedino ako su nam čisti srce i um.

Čistoća

Luciana piše: „Možda se nije mogla primijetiti Pier Giorgiova ljubav prema bližnjemu, pobožnost i inteligencija, ali njegova čistoća je bila snažno vidljiva, pa i usputnom promatraču. Bila je to njegova najistaknutija krjepost, čitavo je njegovo biće bilo njime prožeto, nije ju zaklanjala čak ni skromnost; bila je to urođena krjepost, jača i bolja od obične stidljivosti.“

Pierova pisma prijateljima također svjedoče o čistoći kojom se odlikovao čitav njegov život. Između mišljenja njegovih ispovjednika vrijedi istaknuti riječi župnika iz Forte: „Neće biti odavanje tajne ako kažem da je u kolovozu 1924. godine Pier Giorgio bio nevin kao i u trenutku krštenja.“

Njegovi prijatelji ne pamte ni jedan razgovor u kojem bi iz Pierovih usta izišle bilo kakve nepristojne riječi. Nisu primijetili ni da bi koja od brojnih šala kojima se znao našaliti u bilo kojem trenutku bila protivna čistoći.

Pier je po prirodi bio izrazito vedre naravi. Gdje je bio on, ondje je bilo puno smijeha. Malo je tko znao da je imao više razloga za tugu negoli brojni drugi, ali je toliko ovladao njome da nikada nije dao naslutiti da nešto nije u redu. Stavio je sebi u zadatak vedrinom osvajati svoje prijatelje za Boga.

Foto: Helena Lopes / Pexels

Ljubav prema planinama

Od djetinjstva je Pier volio kretanje po svježem zraku i sport. Imao je sjajne predispozicije, bio je jako dobro građen i zdrav. Kao malen dječak često je igrao nogomet. Fascinirala ga je vožnja biciklom koja mu je dopuštala uživati u predivnim krajobrazima podnožja Alpa. Kada se spuštao sa strmoga brda, pjevao bi u sav glas oduševljen ljepotom koja ga je okruživala.

Da nemam obveza, želio bih čitave dane provoditi u planinama; udisati čist zrak i razmatrati veličinu Stvoriteljevu.

Najveća Pierova strast bio je alpinizam: planinarenje, osvajanje vrhunaca i skijanje. O toj svojoj ljubavi često je pisao u svojim pismima prijateljima: „Svaki dan sve sam više oduševljen planinama. Njihov me čar obuzima. … Želim sve više upoznavati i osvajati najnedostupnije vrhove i radovati se čistom radošću koju je moguće osjetiti samo na gorskim vrhuncima.

Foto: Mike Andrei / Pexels

Najljepši dan

Nakon smrti prijatelja koji je preminuo od tuberkuloze, Pier je napisao da je

smrt je čudesno otajstvo koje ne bira. Doći će i k meni jednom, i u kratkom trenutku promijeniti mi tijelo u prah. No, osim tijela imamo i dušu i moramo usredotočiti sve svoje snage da bismo bez krivice stali pred Božji sud.

O dubokoj duhovnoj zrelosti svjedoče i ove riječi: „Dan moje smrti bit će najljepši dan moga života.“ A ta smrt došla je jako brzo. U 24. godini života Pier Giorgio teško je obolio od tada neizlječive bolesti – dječje paralize kojom ga je zarazio jedan bolesni siromah. Umro je 4. srpnja 1925. godine.

Od danas, svaki dan ću se pomalo pripremati za smrt, da ne bih bio nespreman za taj trenutak, da ne bih morao okajati lijepe godine svoje mladosti jer su bile protraćene za dušu.

Vijest o Pierovoj smrti brzo se proširila po Torinu. Mnoštvo ljudi došlo je na njegov pogreb i obilazilo oko njegovog lijesa u nepreglednoj koloni. Među njima je bilo puno siromaha o kojima se Pier brinuo. Od usta do usta se prenosilo: „Bio je svet.“ Na njegovu su grobu upisane riječi koje je izrekao anđeo nakon Kristova uskrsnuća: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“

Zbog brojnih krjeposti koje su resile Piera, Sveti Otac potaknuo je mlade: „Budite kao Frassati!

Papa Franjo ovako je opisao njegov lik: „Pier Giorgio bio je mladić koji je shvaćao što znači imati milosrdno, osjetljivo srce za bližnjeg koji je u potrebi. Darovao im je puno više od materijalnih darova, davao je samoga sebe, posvećivao im je svoje vrijeme, riječi, sposobnost slušanja. Služio je siromašnima s velikom diskrecijom, nikada se ne hvaleći time. Uistinu je živio Evanđelje.“ Prema odluci pape Franje, relikvija bl. Piera Giorgia Frassatija bila je donesena u Krakov na Svjetski dan mladih 2016. godine.