Donosimo vam priču koja svjedoči snagu jednog malog srca - priču o trenutku kada je bol u srcu te djevojčice bila drugima putokaz prema Nebu.
Dijeliti svakodnevnicu s najmanjima među nama uistinu je blagoslov i to spoznajem iz dana u dan. Kada im otvoriš srce i daš sebe oni znaju uzvratiti. Uzvrate čistom ljubavi, onom koja nema cijenu, nema uvjete, onom koja se ne nadima i nikad ne prestaje. Donosim vam priču koja svjedoči snagu jednog malog srca. Donosim vam priču o trenutku kada sam shvatila da je moj poziv vjeroučiteljice najveći dar kojeg mi je mogao udijelit Svevišnji.
Kada im otvoriš srce i daš sebe oni znaju uzvratiti.
Nakon nekoliko godina iskustva sa sigurnošću mogu reći da se isplati darivati sebe. Kada malo bolje sagledam situacije kroz koje djeca prolaze shvatim kako im ne treba toliko znanja koliko ljubavi. Meni osobno to je pomoglo ‘izvaditi‘ Gospodina iz teorije i staviti ga u konkretne životne situacije. Pomoglo mi je da zajedno s njima upoznajem Njega, pomoglo mi je da povjerujem u vječnu Ljubav.
Krhkost i prolaznost
Sve polazi od susreta mene i nje, posebne djevojčice. Djevojčice koja je svaki svoj radosni trenutak dijelila sa mnom. Brojale smo zajedno mjesece, tjedne, dane i sate do rođenja njezinog brata. Svaki sat bi ušla i rekla koliko još dana do tog trenutka, do trenutka kada će napokon ugledati svoga brata. Zajedno smo dočekale i taj trenutak s radošću je došla na sat vjeronauka i uzviknula: “Rodio se moj brat!”. Nikada neću zaboraviti taj osmijeh, tu radost s kojom je pričala o njemu.
Uspjela je kroz suze izustiti teške riječi: “Učiteljice, moj brat je umro!”. Mogu reći da se u tom trenutku zaustavilo sve.
Samo par dana nakon došla je, bacila se u zagrljaj i krenula plakati. Uspjela je kroz suze izustiti teške riječi: “Učiteljice, moj brat je umro!”. Mogu reći da se u tom trenutku zaustavilo sve, kao da sam se našla pred velikim zidom boli. Osjetila sam svu ljudsku nemoć u tim trenucima i ispraznost riječi. Ništa što bih joj rekla nije imalo smisla. Mogla sam jedino uzvratit joj zagrljaj.
Predložila sam joj da se skupa pomolimo, da Bogu predamo tu bol koju osjeća, tu tugu i ljutnju što su se u njoj izmjenjivale.
U sebi sam molila: “Bože, molim te, ti govori jer ja pojma nema!”. Stajale smo tako zagrljene u učionici, obje u suzama, zagrljene. Oh, Gospodine, kako smo samo nemoćni i slabi, promišljala sam. Predložila sam joj da se skupa pomolimo, da Bogu predamo tu bol koju osjeća, tu tugu i ljutnju što su se u njoj izmjenjivale. Predale smo to Njemu jedinom koji je imao odgovor na njezina pitanja, Njemu koji je jedini mogao istinski obrisati njezine suze.
Izišla je iz učionice zahvaljujući mi, ali nisam znala na čemu ona meni ima zahvaliti jer budimo iskreni nisam ništa napravila posebno. Izišla je s osmijehom i olakšanjem.
Znala sam tada da ja trebam zahvaliti njoj. Zahvaliti joj što je svoju bol podijelila sa mnom te što mi je pričala o svom Velikom petku i tako pokazala da sva tuga koju imam u sebi nije ništa naspram onoga što ona proživljava. Pokazala mi je snagu križa.
Jedino sam mogla ja zahvaliti njoj što mi je pustila da joj obrišem suze i ostavim ih u srcu kao trajni podsjetnik koliko smo samo maleni i prolazni na zemlji.
Snaga srca
Gledala sam ju kako kroz tu cijelu situaciju raste, gledala sam njezino srce koje se uzda u Gospodina, iako puno toga ne shvaća. Gledala sam i učila.
Iduću školsku godinu nisam bila s njom i naši susreti su bili jedan osmijeh ili zagrljaj na hodniku. Sjećam se trenutka kada je na jednom odmoru u učionicu netko neprimjetno ušao, ušao i čvrsto me primio za ruku, bila je to ona, moja posebna djevojčica. Taj zagrljaj nije običan, nije reda radi, nije iz potrebe, nego iz ljubavi, iz nečeg dubljeg, nečeg što liječi i nju i mene, nešto što dolazi s Neba, sigurna sam.
Sjećam se trenutka kada je na jednom odmoru u učionicu netko neprimjetno ušao, ušao i čvrsto me primio za ruku, bila je to ona, moja posebna djevojčica.
U ruci je držala vrećicu koju mi je uručila s riječima: “Ovo je poklon za vas!”. Rekla sam joj da je ona moj najveći poklon i da tu vrećicu vrati natrag, ali ne, rekla mi je: “To čuvam za vas, želim da to bude vaše”, zagrlila me je još jače i otišla. Kad sam otvorila vidjela sam jednog plišanca i shvatila sam da je njezin te da mi je upravo darovala nešto svoje, nešto što čuva godinama. Odlučila je to darovati meni, iz kojeg razloga ne znam, ali znam da je u tom trenutku spustila Nebo na zemlju, da je premjestila planinu u mom srcu i da je dokazala da moj posao nije za vlastitu dobrobit, za zemlju, nego za nešto drugo, za Nebo, za vječnost.
Ova moja djevojčica bila je još jedna stepenica više, još jedan poticaj više da umrtvim sebe, svoju oholost, svoju taštinu, svoju lažnu poniznost i da postanem bolja, jača i zagledanija u Nebo. Pomogla mi je da shvatim da jedino o Bogu mogu pričati, ako pričam s Njim, pomogla mi je da shvatim da mi život ne smije prolaziti u čekanju velikih događaja, nego da velike događaje čine upravo ove životne situacije.
Dragi čitatelju/čitateljice želim da i ti tražiš Nebo u ljudima oko sebe jer Bog svakodnevno progovara kroz njih i zato nemojte ostati gluhi. Sjetimo se riječi sv. Ivana od Križa: “U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi.” i dajmo od sve od sebe da tu ljubav dajemo onima pored nas.
“Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko”. Mt 8, 3.