Dora Jezidžić posvjedočila je kako se kroz teške životne situacije približila Bogu. Kao i svaka mlada djevojka imala je svoju viziju budućnosti, ali Gospodin je iscrtao njezin put na drugačiji način. “U srednjoj školi saznala sam da majka boluje od karcinoma dojke, a dan prije samog maturalnog maturalnog putovanja i tri dana prije mog osamnaestog rođendana je i preminula. Zaista mogu reći da mi se  u tom trenutku svijet srušio. No, kroz to vrijeme njezine bolesti i kroz samu smrt Bog me je približio još više k sebi. Kako mene, tako i moju obitelj. Bog je sigurno u toj bolesti želio da nam se podari u potpunost, da jednostavno on prevlada u našem životu. Pretpostavljam da smo živjeli jedan život koji nije tražio od nas već je tražio nešto potpuno više i potpuno predanije njemu. Moj put s Bogom kreće od tog trenutka”, posvjedočila je.

Na dan kada je moja majka otišla Gospodinu osjetila sam njegovu prisutnost i bilo mi je puno lakše s tim se suočiti.

Dora je kazala kako su se kroz majčinu bolest događale razne situacije u njezinom životu. Istaknula je kako ju je kroz to Bog pripremao za sve ono što ju čeka iako toga nije tada bila svjesna. “Na dan kada je moja majka otišla Gospodinu osjetila sam njegovu prisutnost i bilo mi je puno lakše s tim se suočiti. Sigurna sam da su se mnogi pitali kako ćemo mi dalje, ali nekako kada predaš Bogu sve pa i ono što ne razumiješ i sva ona pitanja koja osjećaš u sebi, on jednostavno vodi život ka nečemu prelijepom, ali je bit hoćemo li mi povjerovati i pustiti da on to radi”, rekla je.

Govoreći o tom trenutku naglasila je: ” Kada ti se nešto tako dogodi kao da čovjek sazrije u sekundi i kao da je Bog učinio nešto predivno u tvome životu”.

U tom periodu od godinu dana nakon smrti majke otkrili smo da moj otac također boluje od karcinoma.

Dora je hrabro nastavila dalje. Odlučila je upisati studij i izboriti se za ono što nosi u sebi. Upisala je Šumarski fakultet u Zagrebu planirajući budućnost, ali Bog je ovaj put imao nešto drugačiji plan. “Bog ponovno daje još jedan križ, još jednu patnju koja je izrodila velikim plodovima, ljubavlju i povjerenju u Boga. U tom periodu od godinu dana nakon smrti majke otkrili smo da moj otac također boluje od karcinoma. I u toj godini dana kroz njegovu tešku bolest Bog je činio čudesa, činio je nezamislive stvari. To saznati bilo je teško, pogotovo zato što smo već prije izgubili majku. Iako smo se brat i ja često pitali što će bit s našim ocem sada kada nema majke, hoće li pronaći novu ženu ili otići nekim drugim putem, ali Bog je imao svoj plan za njega i nas. Rekla bih da je Bog ponovno tu odigrao najveću ulogu, pozvao ga je sebi kako bi sva naša pitanja, sve naše sumnje učinio plodonosnijim i radosnima. Koliko god je njegova patnja bila jaka i velika, ali uz sve to Bog je uvijek bio prisutan”, rekla je.

Koliko god nam je bilo teško i koliko smo od drugih bili udaljeni uvijek smo došli na svetu misu i predali Bogu sve.

Istaknula je da su se u tom teškom razdoblju trudili svaki dan ići na svetu misu što im je iznova davalo snage. “Koliko god nam je bilo teško i koliko smo od drugih bili udaljeni uvijek smo došli na svetu misu i predali Bogu sve. Vjerujem da su nas svete mise hrabrile i pripremale za sve. Mi smo kao obitelj živjeli tradicionalno, bio je tu Bog, ali nikad nismo dublje spoznali tko je Trojedini Bog i Bog je dopustio tu bolest iz razloga da nas približi više k sebi. Na kraju dao je to nama na radost, ali i na radost cijeloga Kupresa.”, istaknula je.

Dora je naglasila kako joj možda roditelji u nekim trenucima nisu pružili ljubav kakvu je htjela, ali sigurna je da su to činili na način kako su oni to u tim trenucima najbolje znali. “Njih danas nema, ali vjerujte mi da se ta ljubav možda više osjeti sada, osjeti se ta duhovna ljubav, nego dok su mi bili fizički blizu”, posvjedočila je.

“Bog se i dalje nastavio brinuti za nas. Uvijek nam je osigurao i financijska sredstva i sve ostalo obilje. Često se pitam jesam li to sve zaslužila. Bog je mene kroz sve to pripremao da bih ja danas mogla biti supruga i majka. Kada je Bog oduzeo tu čvrstu stijenu kao što su roditelji, ali je to nadomjestio kroz supruga i obitelj. Prije svega se mogu zahvaliti svojoj baki koja je u mojoj ranoj mladosti bila ta koja me poticala na molitvu. No s maminom bolešću započeo je moj istinski odnos s Bogom. To se ponovno provuklo kroz tatinu bolest, patnju i smrt. Bez molitve, svete mise i krunice se stvarno ne može “, istaknula je.

Hrabri me pomisao da ću jednog dana stati pred njega i da se stvarno od srca trudim što više slična njemu, činiti djela i riječi koje on traži od mene.

“Zahvaljujem Bogu što mi je dao takav križ i što sam ga spoznala kakav je on Bog zaista. Trudim se živjeti iz dana u dan. Hrabri me pomisao da ću jednog dana stati pred njega i da se stvarno od srca trudim što više slična njemu, činiti djela i riječi koje on traži od mene. Zahvalna sam na svemu što imam i što mi je dao. Nama sve ostavi traga, ali mi smo ti o kojima ovisi hoćemo li prepustiti te rane Gospodinu da ih očisti i opere. Naravno da će nama u životu biti teško, ali Bog nadomjesti sve. trebamo biti svjesni da smo ovaj život prekratko i trebamo znati da su nama naši roditelji darovani tu kako bi nas doveli do Isusa”,  zaključila je.