„Svi su u Ateni smatrali kao da smo nas dvojica poput jedne rijeke što se iz istog matičnog izvora, zbog želje za naukom, razdvaja u dva rukava da se opet, Božjim nagnućem, sastanemo.

Svoga i velikoga Bazilija susretao sam tada s poštovanjem zbog uvida u njegovu ćudorednu ozbiljnost, a i zbog zrelosti i razbora u razgovorima.

A na to sam poštovanje i druge pobuđivao koji ga još nisu poznavali.

I čim bi ga upoznali ili čuli, odmah su mu iskazivali poštovanje.

Odakle to? Jedini je on gotovo između svih koji su došli u Atenu na nauke bio izuzet od općeg zakona: uživao je veće poštovanje nego je to uobičajeno za početnike.

Odatle je počelo naše prijateljstvo, odatle je zaiskrila povezanost te smo bili kao ranjeni uzajamnom privrženošću.

Tijekom vremena očitovali smo si zajedničku želju za filozofijom i postali smo sudrugovi, sustanari i prijatelji, idući jedino za tim da danomice sve žarčim i upornijim zalaganjem ostvarimo tu svoju želju.

Vodila nas je ista želja za najpoželjnijom stvari, za naukom.

Ali, među nama nije bilo zavisti, a cijenili smo natjecanje.

Obojica smo se natjecali, ne tko će prvi odnijeti pobjedu, nego tko li će prvi drugome je prepustiti.

Jer, obojica smo slavu drugoga smatrali svojom.

Činilo se da je u nama jedna duša u dva tijela. Ne valja, doduše, vjerovati onima što vele da je sve u svemu. Ali, nama se može vjerovati da bijasmo jedan u drugome.

Obojica smo imali isti posao i isto nastojanje: razvijati kreposti da živimo u zbiljnostima drugoga života te se tako pripravimo na to da se onamo preselimo.

Imajući to pred očima, sav smo svoj život i djelatnost upravljali tome da vršimo Božje zapovijedi, da jedan drugoga potičemo na njegovanje kreposti.

Zapravo, ako to nije odveć samosvjesno reći:

Jedan drugome bijasmo norma i mjerilo za razlikovanje dobra i zla.

I kako svi već imaju neki nadimak, bilo da su im ga dali roditelji ili su ga sami nadjeli, već prema svojim životnim sklonostima, nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima.“

Izvor: Božanski časoslov