Već od rane mladosti osjećao je iskrenu pobožnost prema raspetome Kristu, koju je duboko proživljavao, piše Danijel Katanović s mrežne stranice Book.hr. Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj izgrađivao svoj značaj. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu, svoje je siromašno tijelo podvrgavao oštrim pokorama. Noću je bdio, bičevao se, a danju molio i postio. Kad je Venecija 1715. godine, potaknuta od Klementa XI., opremila vojsku protiv Turaka, pridružio joj se i Pavao »i to ne kao plaćenik, već iz želje da se bori protiv Turaka«. No došavši u Cremu, gdje se okupljahu dobrovoljci – najvjerojatnije 20. veljače 1716. – »potaknut nadahnućem odozgor, što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala pobožnost 40-satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak, odstupi od svog nauma i vrati se natrag«. Čini se da je od toga časa pomalo naslućivao koji je njegov životni poziv. Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvijetljen svjetlom odozgor.

Nadnaravna viđenja i čuda Aleksandrijski biskup Gattinara, nakon zrelog razmišljanja i ispitivanja, priznao je nadnaravni karakter Pavlovih viđenja i prosvjetljenja pa ga je osobno, 22. studenoga 1720., odjenuo u crnu pustinjačku tuniku. Pavao je malo-pomalo postavio temelje novoj redovničkoj družbi, koja će provoditi intenzivan kontemplativni i ujedno apostolski život. Uz to je počeo po raznim mjestima revno i uspješno propovijedati. Svladavši mnoge poteškoće, Pavao je napokon, 11. lipnja 1741., mogao položiti zavjete, uzevši ime Pavao od Križa. U sedam je generalnih kapitula reda, što su održani od 1747. do 1775. godine, uvijek bio biran za generalnog poglavara. Njegovi su ga duhovni sinovi i sljedbenici poštovali kao istinskog oca i učitelja. Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca čineći nebrojena čuda preko njega Sveti Pavao je imao brojne mistične darove uključujući dar proroštva, bilokaciju, natprirodne mirise, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek je dočekivan od gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili barem dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje. Bog je bio s njime kamo god je pošao i na njegove su propovijedi dolazili gotovo svi lokalni stanovnici, a čak i oni iz susjednih gradova. Svojim je riječima znao rasplakati i tvrdokorne vojnike i razbojnike. Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca čineći nebrojena čuda preko njega na svim njegovim putevima kao da je želio reći: „Ovo je moj ljubljeni sluga – slušajte ga!“

(Misticizam u Katoličkoj crkvi) Mnogo je čitao i razmatrao Sveto pismo, zatim djela sv. Franje Saleškoga, sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa i Taulera. U Tauleru je našao duhovnoga pisca koji mu je po duhu bio najsrodniji. U njegovim je spisima nalazio najbolje opisano ono što je sam doživljavao. Čitao je rado i djela svetih Otaca te povijest Crkve, razne teološke i asketsko-mističke rasprave i osobito marno živote svetaca. Dakako da ga je sve to veoma obogatilo pa nije čudo da iz njega govori čovjek koji je pun Duha Božjega, načitan te izobražen.

Zašto je sv. Pavao od Križa, unatoč neizbježivim slabostima i ograničenostima svakog smrtnika, jedna od najpotpunijih ličnosti u kršćanskoj hagiografiji pročitajte u NASTAVKU.