Odgojen u svome plemićkom staležu, Karlo je jako rano došao u dodir s ljepotom koju je pružala umjetnost njegova stoljeća. No vrlo rano suočio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena. Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće oko nastavka i dovršavanja obnoviteljskoga Tridentskog sabora. Karlo Boromejski bit će jedan od najrevnijih provoditelja u život svih zaključaka Tridentskoga sabora.

Sredstva za posvećivanje svima dostupna

U govoru koji je izrekao na posljednjoj, 11. sinodi koju je organizirao u svojoj nadbiskupiji, među ostalim je rekao i ovo: “Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hoćemo, lako pomoći. Onaj bi svećenik zacijelo htio posjedovati neporočnost života za koju uviđa da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, anđeosko vladanje. Međutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti i izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti. Želiš li da te poučim kako ćeš napredovati iz kreposti u krepost? Slušaj što ću ti reći. Ako je u tebi već zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore.

Dužnost ti je propovijedati i poučavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom.

Jesi li dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Trebaš se sjećati duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš. Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako, nek’ se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje svakoga dana, i mnogobrojne, doživljavamo. Tako ćemo imati snage roditi Krista u sebi i u drugima.”

Za javne procesije

U epidemiji kuge 1576. nadbiskup Karlo u potpunosti se posvetio pomaganju bolesnima te naredio javne i privatne molitve. U odsutnosti mjesnih vlasti, ustanovio je zdravstvenu skrb, osnivao i obnavljao bolnice, tražio novčanu i drugu pomoć i propisivao preventivne mjere. No najvažnije, poduzeo je korake kako bi osigurao duhovnu pomoć, skrb za bolesne i pokop mrtvih. Bez straha od zaraze, osobno je posjećivao bolnice, predvodio pokorničke procesije te svima bio sve, kao otac i istinski pastir.

Bio je uvjeren da je epidemija “pošast poslana s nebesa”, kao prijekor za grijehe ljudi te da je potrebno pribjeći duhovnim mjerama: molitvi i pokori. Prekorio je građanske vlasti za polaganje vjere u ljudske, a ne u božanske mjere: “Nisu li zabranili sva pobožna okupljanja i procesije za vrijeme Jubileja?” Za njega su, u što je čvrsto vjerovao, to bili uzroci ove kazne. Gradski upravitelji nastavili su se protiviti javnim vjerskim obredima, iz straha da bi velika okupljanja pridonijela širenju zaraze, ali Karlo, vođen Duhom Svetim, uvjerio ih je u suprotno, navodeći brojne primjere, među kojima i onaj pape sv. Grgura Velikog koji je zaustavio kugu koja je razarala Rim 590. godine. Dok se pošast širila, nadbiskup je naredio održavanje tri opće procesije “kako bi ublažili gnjev Božji”.

Prvoga dana, iako nije bilo korizmeno vrijeme, posuo je pepelom glave tisuća okupljenih, navodeći ih na pokoru. Po završetku obreda, procesija je nastavila do bazilike sv. Ambrozija. Karlo je stao na čelo povorke, bos i odjeven u ljubičasto ruho s kapuljačom, s pokorničkim pojasom oko vrata i velikim križem u ruci.

U crkvi je održao propovijed, naglasivši da je pravedan gnjev Božji izazvan ljudskim grijesima. Druga procesija koju je kardinal predvodio uputila se prema bazilici sv. Lovre. U svojoj propovijedi, prispodobio je Nabukodonozorov san, o kojem priča Danijel, gradu Milanu, “ukazujući na osvetu Božju koja se spustila na nj”. Trećega dana, procesija se iz milanske katedrale uputila prema bazilici sv. Marije u San Celsu. Sv. Karlo nosio je u rukama svetu relikviju čavla s Kristova križa, koju je sv. Ambrozije darovao caru Teodoziju u 5. stoljeću, te je zaključio obred propovijedi naslovljenom “Teško sagriješi Jeruzalem” (Tuž 1,8).

Kuga nije pokazivala znakove slabljenja i Milan se doimao opustošenim, budući da je trećina stanovnika od bolesti preminula, a ostatak je bio u karanteni ili se nije usudio izići iz svojih domova. Nadbiskup je naredio podizanje dvadesetak kamenih stupova s križem na gradskim trgovima i raskrižjima, kako bi se stanovnicima iz svake četvrti – kroz prozore njihovih domova – omogućilo sudjelovanje u Svetoj misi i javnim molitvama.

Pastir za primjer svima

Sv. Karlo snažno je na srcu bila i duhovna obnova biskupije, svega klera i puka. U tome su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija i isusovci, a on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poučavati u vjeri, koje je organizirao u Bratovštinu kršćanskog nauka.

Zbog pomaganja u otvaranju hospicija i bolnica te javnog poticanja na humanitarnu pomoć, uskoro je postao omiljen u puku. Posebno je ostao zapamćen tijekom gladi 1570. kad je dnevno znao podijeliti više od tri tisuće kuhanih obroka. U strašnoj pak epidemiji kuge koja je 1576. zavladala u gradu i odnijela 18.000 života, nadbiskup Karlo središnja je osoba – kao organizator i dobrotvor.

Kao pravi posrednik između Boga i ljudi molio je Boga da od njegova grada Milana odvrati strašni bič epidemije kuge. U tu je svrhu organizirao pokorničku procesiju, na koju je došao bos s konopcem oko vrata i križem na ramenima.

Potom je razdijelio svoje preostalo imanje, a siromasima dao čak i svoju kardinalsku odjeću. Uz to je uspješno njegovao i izliječio mnoge bolesnike. Umro je 1584. godine, u dobi od 46 godina, relativno mlad ali iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom i brojnim putovanjima – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Naime, na jednom od svojih pastoralnih obilazaka, na putu u Luzern, Karlo je naglo obolio od neke akutne bolesti s visokom temperaturom i nakon nekoliko dana preminuo. Svetim je proglašen 1610. Kasnije je proglašen zaštitnikom od zaraznih bolesti, ali i zaštitnikom klera, katehista i učitelja.

Sv. Karlo, moli za sve nas, da znamo mudro i hrabro činiti Božju volju!