Osim Dvanaestorice, malo tko drugi prima oznaku apostola u Novom zavjetu. Glavni među njima je apostol Pavao. Među ostalima je i njegov nekadašnji suradnik Barnaba, čiji spomendan Crkva slavi 11. lipnja.

Legenda podsjeća na Barnabu kao jednog od 70 Kristovih učenika u Evanđelju, ali malo pojedinosti o njemu zabilježeno je u Novom zavjetu. Međutim, činjenica da se on više puta spominje po imenu ukazuje na određeni značaj, a kontekst u kojem se spominje, posebice njegovo partnerstvo s Pavlom, izražava daljnju važnost. S obzirom na ovu stvarnost, ono što znamo o Barnabi iz Svetog pisma zaslužuje pomnije promišljanje, pogotovo jer Barnabina ’uloga u ranoj kršćanskoj zajednici ostaje relevantna za sve nas. No, štoviše, njegovo imenovanje kao apostola nas obavještava da je Barnaba u ranoj Crkvi držan kao uzoran kršćanin i istaknuti vođa, te tako daje uzor za sve one u službi.

Velika većina onoga što znamo o Barnabi zabilježena je u Djelima apostolskim. Prvo je poznat kao Josip, potjecao je iz svećeničkog levitskog plemena i bio je podrijetlom s Cipra (usp. Dj 4,36-37). Barnaba se prvi put pojavio kao jedan od ranih kršćana koji su prodali komad zemlje i stavili zaradu “pred noge apostola” (Djela 4,37). Ovo je u usporedbi s drugim ranim kršćanima koji su dali samo dio svoje zarade u zajednički fond ranih vjernika od slične prodaje.

Zbog njegove velikodušnosti, sv. Luka drži Barnabu kao primjer. Ova velikodušnost, međutim, odražava dublju odvojenost koja odražava potpunu predanost Evanđelju. Nasljedujući Gospodinov vlastiti način života, Barnaba je primjer svećeničkog poziva na jednostavnost života i na evanđeoski savjet siromaštva. Međutim, ta nevezanost i velikodušnost nisu sami po sebi; to znači otvoriti se većoj dostupnosti za misiju i ukloniti smetnje od življenja po Evanđelju, kao što su Barnaba – i bezbroj drugih vjernika – pokazali kroz stoljeća.

Kroz ovu radikalnu predanost Evanđelju, Barnaba je našao slobodu dostupnu samo u Kristu, što je postalo temelj za njegov uspjeh u širenju Radosne vijesti. Dok je postao vodeći među ranim kršćanima, Barnaba je poslan iz Jeruzalema da nadgleda razvojnu zajednicu vjernika u Antiohiji.

Svećeništvo za druge

Iako je levit, svećeničko pleme Božjeg izabranog naroda, nije sigurno je li sam Barnaba bio svećenik, jer bi to zahtijevalo da bude izravno potomstvo Arona, Mojsijeva brata. Ipak, Barnabino levitsko porijeklo ostaje značajna karakteristika.

Bez obzira je li bio svećenik ili ne, njegova vlastita izloženost svećeničkom staležu obdarila bi ga posebnim znanjem o životu židovskih svećenika. Bili su odgovorni za žrtvovanje i bogoslužje, bilo izravno kao svećenici ili ispunjavajući sporedne uloge u životu hrama.

Leviti su se uzdržavali od desetine drugih izraelskih plemena i držali su malo imovine za sebe. Neizvjesno je zašto bi Barnaba posjedovao zemlju, ali budući da je bio s Cipra, propisi su vjerojatno mogli biti drugačiji.

Zbog svojih sakralnih dužnosti, leviti su zadržali poseban status među svojom braćom, pa se lako može zamisliti da je status levita značio udoban, dobro osiguran život. Tragovi povlaštene kaste – slično onome što poznajemo kao klerikalizam – pronađeni su u različitim stupnjevima među levitima, ostavljajući mnoge neodgovorne široj zajednici. Ta dinamika prirodno guši duhovni život i ostavlja čovjeka koji gleda u trbuh, te više nije zainteresiran za ono što leži izvan njih samih, više nije uključen u duhovni rast ili poslanje.

U Barnabi se, međutim, ne nalazi ništa takvo. Ono što je otkriveno, od čega je većina kontekstualne prirode, zaslužuje promišljanje o svećeničkoj slici viđenoj u Barnabi. On pokazuje radikalnu predanost Evanđelju, prodajući zemlju koju ima i ostavljajući zaradu za dobro Crkve, kao što je spomenuto. Barnaba je ostavio sve iza sebe kako bi unaprijedio kraljevstvo Božje, uzevši na sebe mnoštvo poteškoća i patnji radi Evanđelja. Priznat je kao vješt vođa. Znamo da on postaje vođa među prvim kršćanima u Antiohiji (usp. Djela 11,22) – zapravo prvi vjernici koji nose to ime prema Djelima (11,26).

Barnabino ime znači “sin ohrabrenja” (Djela 4,36), ili se ponekad prevodi kao “sin utjehe”, što govori o pastoralnoj prirodi. Otkriveno je da uči istinu kakva god bila. Ali on je također ujedinjujuća figura, koja se ne boji dati sve od sebe da dopusti da Kristovo svjetlo zasja u drugima, čak i kada to znači da se mora umanjiti. Stoga se na njega gleda kao na vođu koji prepoznaje da mora poticati i ​​darove i talente drugih radi Kraljevstva i uspjeha misije. Priznaje da ne može sam. Moglo bi se, dakle, reći da Barnaba utjelovljuje pastoralno vodstvo, svećeništvo Novog saveza, na dinamičan način koji daje život.

Uspjeh samosvijesti

Te su karakteristike najviše vidljive u Barnabinom odnosu s Pavlom. Nakon svog transformativnog iskustva na putu za Damask, koje je dovelo do obraćenja nekadašnjeg kršćanskog progonitelja, Pavao se pojavljuje na Barnabinom radaru. Onoga koga često nazivaju “apostolom” je Barnaba upoznao s apostolima (usp. Dj 9,27). Zapravo, Barnaba je čak jamčio za njega, čini se, nakon što se Pavao “pokušao pridružiti učenicima, ali svi su ga se bojali, ne vjerujući da je učenik” (Djela 9,26).

Njih dvojica su formirali misionarski tim za evangelizaciju pogana i, rano, kada su ih spomenuli zajedno, Barnaba je primao najvišu zaslugu. Zajedno su poticali Židove koji su došli Kristu da ostanu vjerni svom pozivu (usp. Dj 13,43). Zajedno su hrabro govorili evanđeoske istine i zajedno su se suočili s teškoćama. U Listri su “Barnabu zvali ‘Zevs’, a Pavla ‘Hermes’, jer je on bio glavni govornik” (Djela 14,12). Kako su Pavlove vještine počele cvjetati i blistati, Barnaba ne pokazuje nikakvu ljubomoru ili neprijateljstvo.

Međutim, zbog neslaganja su se razišli (usp. Dj 15,36-39). Iako detalji nisu sasvim jasni, znamo da se, dok su se Pavao i Barnaba pripremali za svoje drugo misionarsko putovanje, nisu slagali oko toga hoće li ih Ivan Marko (Barnabin rođak koji im se pridružio na prvom dijelu prvog misionarskog putovanja dvojca, ali je otišao rano iz neotkrivenog razloga) pratiti. Pavao je odbio dopustiti Ivanu Marku da ih prati na drugom putovanju, unatoč Barnabinoj podršci toj ideji. To je posljednje što čujemo za Barnabu u Bibliji.

Nema zapisa da bi Barnaba učinio nešto drugo osim da je otišao na svoje apostolsko djelo, putujući s Ivanom Markom. Bilo mu je jasno da se Pavao pojavio kao “apostol” koji će revolucionirati Crkvu u nastajanju kroz svoju evangelizaciju “Grka”. Čini se da je Barnaba prihvatio mudru izreku Ivana Krstitelja. Iako u drugačijem kontekstu, to je pouka o poniznosti za sve nas: “On se mora povećati; a ja se smanjiti” (Iv 3,30).

Izazivati ​​Petra

Prije nego što su krenuli svojim putem, Barnaba se odlučno pridružio Pavlu u traženju jedinstva unutar Crkve oko temeljnog pitanja, gdje jedinstvo nije postignuto samo Petrovim naporima. Svaki pogled na Barnabu i njegov doprinos životu rane Crkve mora uzeti u obzir Jeruzalemski sabor.

Neki su tvrdili da se netko mora obrezati kako bi postao kršćanin: “Ako niste obrezani prema Mojsijevom običaju, ne možete biti spašeni” (Djela 15,1). Naravno, kao apostoli pogana, Pavao i Barnaba bili su osjetljivi na važnost ovog pitanja – i njegovu pogrešku – pa su otišli “u Jeruzalem k apostolima i prezbiterima u vezi s tim pitanjem” (Djela 15,2). Zanimljivo je primijetiti da Pavao ukazuje da je “čak” Barnabu u jednom trenutku možda uvjerilo “licemjerje”, dok je Pavao predvodio optužbu za suprotstavljanje u Jeruzalemu (usp. Gal 2,13).

Pavao i Barnaba bili su osuđeni da je tvrdnja koju je Petar podupirao bila pogrešna i uspješno su ga angažirali da ga dovede do istine. Pavao i Barnaba jasno su se protivili ideji da se može postići spasenje vlastitim djelima. Zapravo, njih su dvojica izazvala Petera, koji je pokušao premostiti jaz po tom pitanju predlažući kompromis. Petrovi su sugovornici ustvrdili – i to točno, kao što pokazuju rezultati Jeruzalemskog sabora – da je spasenje potpuno besplatno, nikad zasluženo i uvijek čisti dar. Očekivanja starog Zakona nova su prema milosti Isusa Krista.

Jesu li Pavao i Barnaba, usudivši se osporiti Petra po ovom pitanju, razotkrili slabost prvog pape? Znali su da je Petrov položaj neodrživ, pa su natjerali širu zajednicu vođa na raspravu u potrazi za istinom. Kao što je Pavao kasnije napisao u Galaćanima 2,11: “Suprotstavio sam mu se u lice jer je očito pogriješio.”

Na kraju, situacija baca Petra kao onoga koji je pokušao postići jedinstvo dajući ustupak podijeljenim frakcijama. Dok je Petar bio dužan osigurati jedinstvo među braćom, njegov je ustupak došao na račun izričitog poricanja onoga što je u srži istinito. Nisu išli putem koncilijarizma, nego su se povjerili Petru u dijalogu u kojem je on dragovoljno sudjelovao. Bila je to kolegijalna vježba u kojoj je pobijedila istina. Osporavajući Petra, Pavao i Barnaba daju uzor onima koji su na vodstvu: da je važno govoriti istinu kao sredstvo za postizanje istinskog jedinstva, čak i ako se to čini kao plivanje protiv struje.