Gubitak. Odjednom, s povodom ili naoko bez njega, ono što je ispunjalo život nestane. Ostane gubitak. Praznina. I ona vapi za ispunjenjem. Neizdrživa je. Praznina koja ne bi smjela biti tu, a izmiče našoj moći da je uklonimo. Nismo je htjeli. Nije po našim planovima. Ne želimo je. Pa ipak je tu. Bolno pokazuje naše granice. Nemoć. Nije riječ o bilo kakvoj praznini. Nutarnja je. Naša. Tiče se nas. U srcu je našega života. Iznutra. U intimnome, skrivenome dijelu našega bića. Tamo gdje smo mi najviše mi. Na mjestu gdje smo ono što jesmo. Upravo tamo gdje smo kod kuće, na svome, gdje bismo htjeli da je svijet po našoj volji, po našim predodžbama, upravo tu – praznina. Uljez koji izmiče našoj vladavini. Nije sasvim prepoznatljiv. Ne možemo se boriti protiv njega. Zaobiđe i nadmudri sve naše strategije. Praznina kao masiv i olovna težina satkana ni od čega. Ništa. Teška praznina, a nema ničega. Mračna praznina, a otporna na svjetlo. Proguta svaku zraku. Prisutna, a ne znamo kako bismo joj dali ime. Praznina. Bez lica, bez svrhe, bez svoga pravoga imena.
Bez razmišljanja želimo pobjeći od nje. Imamo mnoštvo strategija. Popunjamo je zabavom, pričama, hranom, radom, pićem, kockom. Zatrpavamo je i religiozno. Žudnjom za religioznim iskustvima. Za duhovnim. Duhovnostima i doživljajima nakratko zavaramo prazninu. Vrlo raznoliki pokušaji. U svima njima nazire se uvijek isto. Ne dopustiti sebi da se susretnem s njom. Ne dopustiti joj da se javlja. Otkloniti misao na nju. Zauzeti svaki dio vremena samo da ona ne dođe do riječi. Ne misliti na nju. Uvijek imati spreman izlaz, otklon, zabavu. I uspijevamo. Sve veća užurbanost pokazuje da nam polazi za rukom otkloniti pozornost od nutarnje praznine. Uspijevamo, ali ne do kraja. Potrebno je sve više novih načina i potrebno je biti sve brži. Jer, praznina vreba. Bez prestanka. Ne umara se. Što više bježimo od nje, ona je sve jasnije tu. Što je dulje pobjeđujemo to je gladnija. Prati nas. Poput sjene. I s vremenom, baš kao i sjena sa zalaskom sunca, postaje sve većom i sve vidljivijom. Nutarnja praznina. Naša, a protiv nas. Vreba na trenutak zaborava, opuštenosti, umora.
Sve veća užurbanost pokazuje da nam polazi za rukom otkloniti pozornost od nutarnje praznine.
Simone Weil sluti da bijeg nije jedini način ophođenja s nutarnjom prazninom. Opaža naše bjegove, ali sluti i zašto je tako. Strah. Strah da se u prazninu ušulja netko. Netko. Bog.
Gdje Bog dolazi? Gdje bi mogao doći? Gdje je najvjerojatnije da bi mogao doći? U našu prazninu. Tamo gdje je praznina nastala gubitkom smisla, voljenoga čovjeka, zdravlja, snage, ljubavi, dobrote, zanosa… Dolazak Boga tamo gdje je ovladala praznina. Ova je slutnja velika u svijetu koji se trudi popuniti prazninu i proglasiti je konačnim nestankom ili čak smrću Boga. Velika i važna, jer dolazak Boga sluti u realnim životnim gubicima. I nadasve jer sluti da je Bog osjetljiv za ljudsku patnju. Preobrazba praznine u glad. Nema većega dara čovjeku od darovane gladi za Bogom. Ako bismo svoju prazninu preoblikovali u glad za Bogom, Bog bi već našao put da se ušulja u nju.
Ako bismo svoju prazninu preoblikovali u glad za Bogom, Bog bi već našao put da se ušulja u nju.
Ovdje se krije mudrost pustinjskoga monaštva. Preobrazba nutarnje praznine u glad za Bogom. Preobrazba iskustva krhkosti života u žudnju za njegovim izvorom. Odluka da umjesto bježanja praznini pogledam u lice. Simone Weil premješta tu prevažnu ljudsku mogućnost žudnje za Bogom iz pustinje u ljudsku nutrinu. Time ne samo da baca svjetlo na užurbanoga i praznoga suvremenoga čovjeka, nego ukazuje i na moguća vrata Božjega dolaska. To je ujedno i novozavjetno Isusovo iskustvo. U Isusu Bog nigdje nije bio bliži čovjeku nego u blizini njegovoj nemoći, bolesti, lomljivosti, neznanju, nemoći. Konačno, i on sam je na Golgoti prošao susret s prazninom. I tamo se na uskrsno jutro u grobu u koji se ušuljala Očeva životna snaga dogodila preobrazba praznine smrti u uskrsli život.
Ne zatrpati svoju prazninu i ne pobjeći od nje. Susresti se s njom. Preobraziti je u glad za Bogom.
Izvor: Svjetlo riječi