Bez obzira na to jesmo li kršteni neposredno ispred rađaonice kao dojenčad ili smo do vjersko iskustva primili kao odrasli, poučeni smo o nužnosti molitve. Danas mnogi ljudi brbljaju Očenaše, Zdravomarije, Slava Ocu i razne blagoslove, a da nikada ne stignu do iskustva prave molitve. Ipak, ako ljudi žele postati učenici i ući u “dramu saveza” Božjeg koje otkriva Sebe našim ljudskim srcima, svatko od nas mora si dopustiti da bude odveden na visine molitve na načine koje prije nismo poznavali (KKC 2558 i 2567).

Želio bih predložiti novi način rasta u molitvi. To zapravo i nije nov način. To je zapravo ustvari oporavak metode koja je testirana i utvrđena djelotvornošću što se utvrdilo kroz mnoga stoljeća, čak i prije početka kršćanstva. Put koji predlažem je poezija. Čitajući poeziju i razmišljajući o njoj, možemo se potpunije povezati s Bogom koji duboko želi uspostaviti odnos s nama i otkriti nam ljepotu. Možemo prodrijeti u dubine i popeti se na visine koje je Bog pripremio za nas, piše Derek Rotty s portala Catholic Exchange.

Ova ideja o pretvaranju poezije u molitvu ima drevne korijene. Ipak, tek je u hebrejskoj tradiciji poezija postala molitva na poseban način. Psalmi, drevne hebrejske pjesme koje se uglavnom pripisuju kralju Davidu, židovskom su narodu postali molitvenik za štovanje. Ovi psalmi sadrže raspon ljudskih emocija: od ljubavi do očaja; od radosti do žalosti; od vapaja za zaštitom do vapaja za milošću nakon teškog grijeha. Moj vlastiti odnos s Bogom se produbio se zbog ovih molitvi, a i u mnogim sam prilikama preporučio psalme u  drugima koji žele sličan produbljujući odnos s Bogom.

Visoko razvijeni srednji vijek crkvene povijesti također je bio doba lijepih prekrasnih i epskih pjesama. Sveti Toma Akvinski razvio napisao je pjesme koje su se pjevale kao euharistijske pjesme hvalospjeva kojima je cilj bio dovesti ljude do dublje pobožnosti. Možda je jednako značajan bio nastanak Danteove Božanstvene komedije početkom 14. stoljeća. Ova epska pjesma, često poznata kao najveća pjesma u povijesti, ima mnoge intrigantne i mistificirajuće elemente koji potiču čitatelje na razmišljanje o stvarnosti pakla, patnji u čistilištu i slavi Neba. A Božanstvena komedija (bilo koji od njezina tri glavna segmenta) pruža novu spoznaju svaki put kada se čita. Čitatelj može satima, danima ili tjednima ostati zanesen u molitvi i meditaciji o tim konceptima satima, danima ili tjednima; a pjesma poziva čitatelje da uvijek iznova proučavaju njezine riječi.

Ipak, kako su stoljeća odmicala, bilo je sve više divne poezije kojoj je cilj odvesti nas dublje u molitvu. Kao što je T.S. Eliot je jednom primijetio: “Dante i Shakespeare su podijelili svijet među sobom. Trećeg nema.“ U kasnim 1500-ima i ranim 1600-ima, William Shakespeare je napisao je niz od 154 soneta, od kojih mnogi izražavaju dramu saveza između Boga i čovječanstva. Jedan dragulj koji se često zanemaruje je Sonet 62, koji ispituje stvarnost istočnog grijeha u srcu osobe; i učinak koji grijeh ima na ljudsku povijest.

Nakon Shakespearea, svijet engleskog govornog područja nastavio je stvarati poeziju koja je izražavala velike duhovne istine. Godine 1890., mistični pjesnik, Francis Thompson, napisao je jednu od najpoznatijih pjesama na engleskom jeziku. „“Nebeski gonič” The Hound of Heaven“ izražava stvarnost čovjeka koji godinama i na mnogo načina bježi od Boga i skriva se od Njega; te i stvarnost Božje neumoljive potrage koja vodi do obnove ispravnog odnosa i nade.

Početkom dvadesetog stoljeća, Gilbert Keith Chesterton objavio je ljepotu i koherentnost katoličke vjere putem pisane riječi. Unutar njegovog veličanstvenog korpusa kulturnih komentara, postoji niz epskih povijesnih pjesama, poput „“Balade o bijelom konju“” i “Lepanta“”. Osim ovih epova, nekolicina se ističe kao izrazi drame saveza čovječanstva s Bogom. Takva je pjesma, kao što je Povratak Eve „The Return of Eve“ “, koja je izraz prekrasnog očitovanja Božjeg plana u Mariji iz Nazareta, Isusovoj majci.

Jedan od velikih američkih teologa, sluga Božji Fulton Sheen, znao je vrijednost poezije kao načina izražavanja duše. Često je citirao tuđe pjesme u svom pisanju i propovijedanju. Uz neke od svojih njemu omiljenih pjesama drugih autora, Sheen je pisao vlastitu poeziju koja izražava njegovo iskustvo Božjeg zagrljaja. Ta poezija objavljena je u jednostavnom svesku, objavljenom 1967. godine, pod nazivom „That Tremendous Love“ .

Čak je u našem današnjem svijetu moguće pronaći poeziju koja nas izgrađuje, prosvjetljuje i vodi ravno do Božjeg srca u našem današnjem svijetu. Čitatelji i gledatelji mogu istražiti svaki od ovih izvora u potrazi za napisanim i izgovorenim riječima koje nas privlače “klanjanju, molitvi i ljubavi Božjoj…” (KKC 2502).

Nadbiskup Fulton J. Sheen / Facebook

Cilj svega ovoga, međutim, u konačnici je ne čitati ili slušati tuđu poeziju. Konačni ishod trebao bi biti naša vlastita mistična poezija, naš vlastiti izraz “drame saveza” između Boga i svakoga od nas. Hoćemo li objaviti pjesme poput Dantea, Shakespearea, Thompsona, Chestertona ili Sheena nije toliko važno. Najvažnije je susresti se s Bogom i imati nove i snažne načine izražavanja našeg odnosa s Njim. To će omogućiti svakome od nas da živi jedinstveno poetičan život koji ima potencijal može utjecati na svijet.