Jesmo li i mi široke duše kao gostoljubivo stablo ili smo više nalik umišljenim stablima? Pročitajte u priči Stjepana Licea.
U glavnoj gradskoj ulici živio je prekrasan drvored. Ljudi su odabrali najljepša stabla, posadili ih u nizu te kroz mnoge godine brinuli o njihovu rastu, oblikovali njihove krošnje, čuvali ih od ozljeda i bolesti.
Stabla su bila svjesna svoje ljepote, čak toliko da su neka od njih zbog nje postala umišljena. Nisu, na žalost, znala da umišljenost izgriza ljepotu i zasljepljuje dušu.
Da bi zaštitila svoju ljepotu, stabla su počela braniti pticama da na njima svijaju gnijezda, da slijeću na njihove grane, pa čak i da prolijeću kroz njihove krošnje.
– Bojimo se da u svom nepromišljenom letu ne pozlijedite naše cvjetove. Bojimo se da ne uprljate naše listove, dok se zadržavate među njima – rekla su im.
No, jedno je stablo imalo odviše dobru dušu da bi pticama uskratilo svoju gostoljubivost. Ono im je dopuštalo da lete oko njega, da se zadržavaju i igraju u njegovoj krošnji. Dopuštalo je svima, čak i vrapčićima, najpriprostijima od svih ptica. Dok su ptice za ljetnih žega u njegovoj krošnji nalazile zaštitu i hlad, ostala su stabla u drvoredu upozoravala gostoljubivo stablo:
– Budeš li tako široke duše, brzo će te zagaditi i uništiti tvoju ljepotu.
Gostoljubivo ih stablo nije slušalo. Ptičja je radost bila i njegova radost. Njihov je cvrkut za njega bio najljepša glazba.
Došla je i prošla jesen. Potom je došla i zima. Sa stabala u drvoredu već su se odavno sasuli cvjetovi. Sada su otpali već i posljednji listovi. Studen je stegnula. Stabla su drhturila ogoljelih grana. Samo su po granama gostoljubivog stabla živžikali dobroćudni vrapčići. Bilo ih je toliko da se činilo kao da s njega lišće nije otpalo.
I dok su se vrapčići grijali na toplini njegove duše, gostoljubivom je stablu od njihove prisutnosti i pjesme svu zimo bilo toplo.
Stjepan Lice
Izvor: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja