Nedavno sam bila na životnoj ispovijedi. No, stare sklonosti na grijeh i loše navike i dalje su ostale. Što preporučujete – kako dalje?

Treba istaknuti da sve što smo jednom ispovjedili, zato jer vjerujemo u Božje milosrđe, nije potrebno ponavljati. Mislim da životna ispovijed i sagledavanje cjelokupnoga života mora ići u dva pravca. Jedan je pravac da prepoznajemo sve naše promašenosti, grijehe i slabosti a drugi – da u tom istom razdoblju prepoznamo sve naše uspješnosti, kako bismo se okrenuli tim uspješnostima i kako bismo na neki način, uz pomoć onoga gdje smo se ostvarili u punini svoga vjerničkoga bića otvoreni za dobro uz pomoć toga nadvladali ono što je promašeno.

Moj stav je sljedeći. Ono što smo jednom ispovjedili nije potrebno ponavljati. U tu životnu ispovijed bi trebalo uključiti sve ono što smo možda zbog nekih svojih nespretnosti, zbog nedovoljne pripreme, zbog netemeljitog ispita savjesti, zbog žurbe, ispustili u prethodnim ispovijedima – jer smo uvjereni da je Božje milosrđe veliko i da Bog uvijek iskreno oprašta onome koji se duboko kaje. Ono što je bilo jučer na to više ne možemo utjecati, ono što je sada živimo, i na temelju toga postavljamo dobre smjernice za svoju budućnost. Moramo se uvijek iznova okretati onim stvarnostima koje dolaze pred nas odricati se ili ostavljati ono što je bilo grešno, slabo, promašeno ono gdje se nismo do kraja dobro ostvarili i hrabro krenuti dalje. Božja milost je neizmjerna. Ako s tom Milošću mi surađujemo, ako se angažiramo, ako se trudimo činit ćemo velike korake, a nekada milimetarski pomak je sigurno pomak. I tu se ne smijemo obeshrabriti, jer ako smo se od ispovijedi do ispovijedi potrudili u angažmanu svoga života biti barem minutu bolji – već smo učinili jako puno.

Postavlja se pitanje i što je životna ispovijed? Kako je dobro napraviti i u kojem razdoblju života?

Mislim da svatko od nas pronađe jedan trenutak u životu koji ga je na poseban način potaknuo da napravi neki zaokret u svome životu ili da korigira svoje postupke. Ponekad se neke stvarnosti događaju u nekom milosnom trenutku u kojemu nam se „upali lampica” i cjelokupni svoj životni hod kadri smo sagledati na novi način. I to mislim da je milost trenutka u kojemu bi trebalo prepoznati upravo i takvu mogućnost. No, ja bih ovdje još jednom ponovio: Ono što smo jednom ispovjedili, tamo gdje smo se iskreno i duboko pokajali – to ne moramo ponavljati. Postoje određene nijanse, postoje određene stvarnosti, koje bi možda trebalo na novi način sagledati.