Kralj reče djevojci: ‘Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.’ I zakle joj se: ‘Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.’.”

Jeste li primijetili nešto čudno u Herodovim riječima? Jedna je stvar tražiti od svoje djece da vam daju popis stvari koje žele za Božić, ali Herod kaže Salomi, Herodijadinoj kćeri da može dobiti bilo što. I kako bi naglasio da doslovno misli na “sve”, on dalje precizira: “čak i pola moga kraljevstva”. Sve to tijekom jednog plesa? Mora da je postigla jedan fantastičan podvig akrobatske spretnosti da bi kod njega izazvala tako revnu reakciju! U stvarnosti njezina izvedba vjerojatno nije bila mnogo uzbudljivija od one bilo kojeg drugog djeteta koje nastupa pred roditeljima na školskom recitalu. Dakle, kako da to shvatimo?

Herodovo srce je bilo dirnuto istinom; ali svjetovnost s kojom je “plesao” spriječila ga je da to shvati.

Herod je na svoj rođendan priredio gozbu za svoje dvorjane, svoje vojne časnike i vodeće ljude Galileje.

Herod je zabavu priredio za sebe, a na koju je pozvao “glavne ljude Galileje”. Herod bi za tu priliku ubio najdeblje tele i ponudio najbolje vino. Bilo bi dosta jela… i pića. I sigurno, Herod bi dao sve od sebe, slaveći i uživajući u svom rođendanu. Vjerojatno je Herod bio pijan. Možda ga je njegova opijenost, a ne uzbuđenje, navela da mladoj djevojci da tako čudnu ponudu, piše M.C. Holbrook s portala Catholic Exchange.

Ona iziđe te reče svojoj majci: ‘Što ću tražiti?

Zatim se pitamo, zašto je djevojčica otrčala mami po upute što tražiti? Zašto jednostavno ne kaže njenom ocu: “U redu, onda ću uzeti pola tvog kraljevstva”? Ovdje postoji nekoliko mogućnosti, od kojih nije najmanje važno da bi Herodova žena Herodijada bila manipulativna, narcisoidna žena.

Pladanj koji dijete drži u rukama nije tanjur s predjelima koji se dijeli gostima na večeri; to je čovjekova odrubljena glava.

Znamo da je bila spremna manipulirati svojim mužem za vlastitu osobnu korist, tako da nije teško zamisliti da bi bila spremna učiniti isto svojoj kćeri. Ovu je djevojčicu odgojila majka koja bi djetetov život provela šapćući joj prijedloge na uho, tjerajući je da se osjeća krivom u trenucima kada nije udovoljavala svojoj majci i dopuštajući joj da se osjeća željenom samo kad ispuni određena očekivanja. Saloma je vjerojatno je bila duša u mukama, osoba koja nikada nije naučila što znači biti bezuvjetno voljena od onih koji su je trebali voljeti najviše.

Djevojka je požurila natrag pred kralja i iznijela svoj zahtjev…

Stoga Herodijadina kći “žuri” natrag. Ali ovo nije dijete koje žuri u krilo tražiti novi bicikl; ovo je netko tko žuri prenijeti poruku osvete. Čemu se žurila? Zašto nije odvojila vrijeme da pita svoju majku može li umjesto toga zatražiti potpuno nova kola? Je li doista bila toliko željna pristati na majčine želje da uopće nije razmišljala o prilici koju propušta ne tražeći nešto za sebe? Možda.

Ali ovdje postoji i druga mogućnost. Moguće je da je Herodijadina kći tražila nešto za sebe. Sasvim je vjerojatno da kao što je Herodijada “bila kivna” prema Ivanu Krstitelju, tako je isto tako moguće zamisliti da je kći to osjećala i prema Herodu. Njezin otac bio je čovjek koji se volio pokazivati ​​pred prijateljima i obavezao ju je da bude zabava na njegovoj zabavi. Previše je jeo, previše pio, a Saloma je provela cijeli život slušajući svoju majku kako se s prezirom žali na svog muža i njegovo društvo. Nakon što je bila njegovana u školi prijezira, u njezinu srcu ne bi više bilo privrženosti ili naklonosti prema ocu.

Donio je glavu na pladnju i dao je djevojci. Djevojka ga je pak dala svojoj majci.

Pladanj koji dijete drži u rukama nije tanjur s predjelima koji se dijeli gostima na večeri; to je čovjekova odrubljena glava. Bez obzira na to koliko je odrubljivanja glava svjedočila živeći u kulturi u kojoj je ovaj oblik pogubljenja bio prilično uobičajen, kako se mlada djevojka na to naviknuti? Gotovo da je možemo zamisliti kako ponosno i radosno to predaje svojoj majci, očekujući tapšanje po ramenu. Kako je mogla ostati tako naizgled mirna pred nečim tako jezivim? Uspjela bi to učiniti samo ako je njezino srce očvrsnulo do neprepoznatljivosti. Kad bi mlada djevojka pogledala u pladanj, ne bi vidjela nepravdu ni nasilje. Vidjela bi pobjedu.

Kad je Herod saznao za [silne moći na djelu u Isusu], rekao je: “To je Ivan kojem sam odrubio glavu. On je uskrsnuo.” (Mk 6,16)

Upravo ova rođendanska scena dovodi Heroda do kasnijeg zaključka da Isus mora biti Ivan Krstitelj, koji je uskrsnuo od mrtvih. To je doista zapanjujući zaključak — odakle mu ta ideja? Istina je da je u tom trenutku Isus već dokazao svoju sposobnost uskrsnuća drugih, jer je podigao Jairovu kćer. Ali prisjetimo se, “On je strogo zapovjedio da to nitko ne dozna” (Mk 5,43), pa čak i da je netko od svjedoka pustio “mačku” iz torbe, sama Isusova autoritativna riječ spriječila bi bilo koga u tome. Ipak, nekako, kasnije Herod dobiva ideju da Isus nije samo Ivanov “duh”, već sam Ivan, od krvi i mesa. Vjerovao je u nešto, što je, za sve namjere i svrhe, bilo nemoguće. Sada bismo mogli zamisliti da Herodova uvjerenja proizlaze iz poganskih običaja kulture u kojoj je odgojen; ali sjetimo se, “Herod se bojao Ivana, znajući da je čovjek pravedan i svet,” i dalje, “kad ga je čuo kako govori, bio je vrlo zbunjen, ali ga je volio slušati.” Herodovo srce je bilo dirnuto istinom; ali svjetovnost s kojom je “plesao” spriječila ga je da to shvati.

Ostanimo i mi sami vjerni glasu Istine koji se čuje samo u tišini naših srca. Prepoznajmo ga po ljubavi koju budi u našim dušama, onoj koja briše ljutnju, nezadovoljstvo i strah. Neka zaliječi naše rane i omekša naša srca, dopuštajući nam tako živjeti u slatkoj slobodi mira, bez obzira koliko izazovne bile naše okolnosti…jer to je mir koji se nikada ne može pronaći u stvarima ovoga svijeta. To je mir koji samo Gospodin može dati.

Mir vam svoj ostavljam; mir vam svoj dajem. (Iv 14,27)