Ponekad se dogodi da nam vjera postane životna rutina. U tom slučaju riskiramo da počnemo uzimati puno toga u što vjerujemo zdravo za gotovo. U konačnici, kolikogod se to činilo nemogućim, naviknemo se na Boga i tako se prestajemo čuditi činjenici da nas beskrajno ljubi, da nam oprašta i čeka nas u Euharistiji.

Nisam bila dovoljno svjesna ove stvarnosti sve do prije nekoliko tjedana kada sam pogledala dokumentarac koji mi je otvorio oči, piše Catalina Gardey za Catholic Link.

Epizoda koju možete pogledati ovdje, naime, prikazuje novinara koji je na 10 dana ušao u benediktinski samostan zatvorenog tipa u Argentini. Cilj mu je bio prikazati redovnički način života – molitva, rad, trenuci odmora, čitanja, jela…

Međutim, dokumentarac je na kraju postao nešto mnogo dublje, a novinar se našao u izvješću o duhovnoj transformaciji koju je doživio i ponovnom susretu s Bogom. Kako sam kaže, u određenom trenutku, “boraveći tamo, morao sam proći unutarnje putovanje”.

Živeći kao redovnik, srce se počinje otvarati

Novinar se prisjetio da su na njega prvih dana snažno djelovali mnogi trenuci molitve te da mu je smetala tišina. Nekoliko puta je u šali komentirao “Bože pomozi”.

Međutim, postupno se njegova percepcija mijenjala.

Iznenadila ga je poniznost svakog redovnika, počevši od opata koji se ponudio da mu ponese kofer kad je stigao, pa sve do najmlađeg koji mu je donio jabuku misleći da je možda gladan.

Svako razmišljanje i savjet koji je dobio od redovnika iznenadili su ga – ne zbog riječi kojima su se služili, već stoga što je uvidio da je ono što govore istinito te je tu stvarnost mogao doživjeti unutar samostana.

Shvatio je, na primjer, da redovnici ne ostaju smao na riječima govoreći da smo svi braća, već to pokazuju brigom jedni o drugima. Zatim, ne ograničavaju se samo potvrđivanjem da je molitva prostor susreta s Bogom, već na njihovim licima možete vidjeti radost ustajanja u 5 ujutro na prvu molitvu dana. Oni ne ostaju samo na riječima kada kažu da daju svoj život za druge, već to uistinu i čine: kad ih netko nešto zatraži, ostavljaju svoj posao po strani i odlaze k njemu. Tu je još mnogo primjera.

S protjecanjem minuta dokumentarnog filma, novinarsko čuđenje je sve veće. Njegova pitanja su sve dublja, intimnija. Razgovara s redovnicima o oprostu, smrti i smislu života, o ispovijedi i misi. Ponekad se čini da je zaboravio da je pred kamerom.

Pri kraju svog boravka u samostanu, pak, zatraži od opata da ga ispovjedi, a u nedjelju se i pričesti te reče: “Čini se čudnim, ali nakon ispovijedi osjećao sam se više u skladu s okolinom. Moje misli su se posložile, a sve što sam vidio činilo mi se novim i boljim.” Nevjerojatno. Gotovo ne shvaćajući, Bog ga je pozvao da se vrati kući.

A kako mi živimo?

Neočekivano, i moj duhovni život je nakon gledanja ovog dokumentarca postao pomalo obnovljen.

Suočena s novinarskim iznenađenjem kada su mu redovnici govorili o oprostu, bezuvjetnoj Božjoj ljubavi, o pozivu, Nebu, i ja sam ponovno iznenađena. Ali naravno, to je ono u što vjerujem, ono što pokušavam živjeti!

Zvuči ironično, ali kako je lako naviknuti se na Božju veličinu!

Ako se i vama događa nešto slično, preporučam da pogledate video do kraja, kako biste s novinarom doživjeli iskustvo ponovnog obraćenja.

Na kraju mi na pamet pada rečenica jednog od redovnika iz ovog samostana, koji je ujedno i književnik, Mamerta Menapacea: “Ne tražimo od Boga više čudesa, već više sposobnosti da se čudimo! Sam život je čudo.” Naša vjera je čudo!

Tražimo od Boga sposobnost da se čudimo pred Njim te da se nikad ne naviknemo na Njegovu ljubav.