U Pismima se nerijetko hvališ kako si Ti onaj koji se brine. I Sin govori kako se bez tvoje brige ništa ne događa. Kažeš mi kako si me oslobodio od zla, ali pitam se od kojeg si me to zla oslobodio dok umirem na bolničkom krevetu i dok drugi oko mene bilo pate, bilo trpe, bilo umiru. Od kojeg me je zla oslobodila tvoja briga? Rekao bih kako nijedno zlo nije nestalo ili prestalo time što se brineš.

Podsjećaš me na nekoga od ljudi koji se hvali svojom brigom za druge, ali njegova briga ne mijenja na bolje život ti istih ljudi. Nečija ispružena ruka prema umirućem ne mijenja ishod njegov kraja. On će svejedno umrijeti.

Kad kažeš u Pismima kako si Ti onaj koji se brine, pitam se što je s onima koji su recimo izišli iz Egipta i umrli putem kroz pustinju prema obećanoj zemlji vjerujući kako ćeš se pobrinuti za njih. Dovesti ih tamo gdje si obećao. Toliki su umrli iščekujući pomoć onoga koji se brine. I danas toliki i dalje umiru.

Toliki su umrli iščekujući pomoć onoga koji se brine.

Onaj koji se brine ponekad izgleda više kao bajkovit lik. Izmišljeno biće potrebno ljudskoj mašti da se odupre surovostima i brutalnostima stvarnosti koja je okružuje. Ne brini, postoji onaj koji se brine govori dobro uhranjeni gladnom, govori bogataš siromahu, govori zdrav bolesniku, govori živi umirućem. Svi oni kojima je dobro govore ne brini postoji onaj koji se o svemu brine. Oni kojima je loše ne odgovaraju ništa, očajni lomeći ruke i prste pitaju se i zdvajaju gdje je više onaj koji se brine, zašto se više jednom ne pobrine za mene.

I Sin je doživio slično, zar ne? Oče moj, oče moj, zar se više ne brineš za mene? Ponekad gledajući život drugih oko sebe imam osjećaj kako tvoja briga nikad ne dolazi, ili uvijek kasni ili dođe prekasno kad je već sve gotovo. Bog koji brine je nevjerojatno lijepa slika, slika koja u sebi skriveno i nevidljivo skriva uznemirujuća pitanja i nikad do kraja razriješene dileme. Od kojeg si me zla oslobodio Ti koji se brineš, od koje patnje, i od koje boli?

Od kojeg si me zla oslobodio Ti koji se brineš, od koje patnje, i od koje boli?

Nije uvijek odgovor kako šalješ mene da se u tvoje ime brinem za drugoga ili da se on brine za mene jer to nije uvijek rješenje. Ponekad moja briga za drugog ne pomaže, ne otklanja bol, ne uklanja patnju, ne pobjeđuje zlo. Sve je još uvijek tu koliko se god ja brinuo. Ta nemoć moje brige da bilo što promijeni u životu drugog ljudskog bića me ponekad tjera na pobunu protiv onoga koji se brine. Zašto ne sudjeluješ, gdje si da brineš sa mnom i zašto te nema kad vidiš i znaš da moja briga više ne može ništa učiniti?

Nije ovo optužba. Ima ih i za koje se stvarno pobrineš, čak i Pisma o tome govore, možda i puno više nego o tvojoj nebrizi. Samo želim podijeliti s tobom svoju uznemirenost kad mi kažeš Ja sam onaj koji se brinem. Taj odgovor ponekad izaziva daleko više očaja i nevjerice, nego tvoja šutnja. Ti si onaj koji se brine? Ponekad gledajući snagu i razornu moć zla oko sebe i u meni nisam siguran u taj odgovor. Nisam siguran u njegovu istinitost.

Bog koji se brine sve češće me ostavlja bez mogućnosti da ga pred drugima branim, jer i oni se kao i ja ponekad s pravom pitaju, kakav je to Bog?

Bog koji se brine sve češće me ostavlja bez mogućnosti da ga pred drugima branim, jer i oni se kao i ja ponekad s pravom pitaju, kakav je to Bog? Na kraju svakom od nas koji nismo iskusili tvoju brigu, ili barem vjerujemo da nismo, a mogao si i trebao si biti tu s nama i za nas, preostaje onaj isti krik kao i krik Sina. Bože moj, Bože moj zar si se stvarno prestao brinuti za mene?

To je posve ljudski krik, optužba i pobuna, a ujedno i molitva onome koji za sebe kaže Ja sam onaj koji brinem. Nekad se ne čini tako i nemam dojam kako stvari baš tako stoje kako govoriš. Čak je i Sin to osjetio i zato je i izgovorio to što je izgovorio. Ipak, ako je Sin uskrsnuo onda ima nade, jer izgleda kako ti stvarno brineš na način koji je meni potpuno nepoznat i nejasan. Način koji me ponekad ostavlja s mišlju kako te zapravo nema i kako je Sin kriknuo s križa u prazninu iz koje nije bilo odgovora.

Podignuti svakoga od nas prvo na križ i prikovati nas i razapeti, a onda tek uzdignuti k sebi.

Opet, rekoh tu je uskrsnuće. Samo, teško je se nadati i čekati dok oko sebe gledam zlo i pitam se od kojega zla si me oslobodio? I ponekad nemajući odgovor padam u očaj i nevjeru. Ponekad se nekim čudom izvučem i pridignem. Možda je to tvoja briga za mene? Možda je to tvoja briga za svakoga? Podignuti svakoga od nas prvo na križ i prikovati nas i razapeti, a onda tek uzdignuti k sebi. Natjerati me da uzviknem Bože moj, Bože moj zar si se prestao brinuti za mene? I da mi nitko ne odgovori. Nitko.

Htio ili ne htio, moram priznati da takva briga izaziva krah svega u meni. I ljudskog i vjerničkog. Ja sam onaj koji se brinem stalno u meni izaziva nelagodu i uznemirenost. I tako će ostati sve dok i mene jednom ne skinu s križa. Onda ću možda saznati i otkriti kakav je onaj i tko je onaj koji kaže Ja sam onaj koji se brinem.

Izvor: Mreže Riječi