„Svaki krštenik pozvan je na poslanje u Crkvi i po nalogu Crkve. Poslanje se zato ne provodi pojedinačno i na vlastitu inicijativu, već zajedno, u zajedništvu s crkvenim zajednicama. Nije slučajno da je Isus slao svoje učenike po dvojicu. Otud bitna važnost prisutnosti zajednice, ma koliko mala bila, u ispunjavanju poslanja“, poručuje misionarka s. Kata Karadža, ŠSF, u povodu Misijske nedjelje.
S. Kata rođena je 10. srpnja 1970. u Bulićima kraj Jajca, u obitelji +Stipe i Ane, rođ. Šimunović. Ima tri brata: fra Filipa, Gordana i Josipa. Nakon završene srednje škole stupila je 1988. u kandidaturu u Bugojnu. Ulaskom u novicijat 1990. u Kloštru Ivaniću postala je članicom Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. Prve redovničke zavjete položila je 1991., a doživotne pet godina kasnije. Na Papinskom sveučilištu Salesianum u Rimu završila je Pastoral mladih i katehetiku, a na Sveučilištu Sv. Bonaventure u New Yorku poslijediplomski studij iz franjevačke duhovnosti.
Radila je kao vjeroučiteljica u Zagrebu i pastoralno djelovala u župi Sv. Obitelji pripremajući vjeroučenike za sakramente svete pričesti i krizme. Obnašala je odgovorne službe u provinciji: bila je odgojiteljica kandidatica, zamjenica provincijske predstojnice i tajnica provincije, a u srpnju 2021. završila je šestogodišnji mandat službe provincijske predstojnice. U veljači ove godine otišla je u misije i započela svoje misijsko djelovanje u Africi, u Ugandi u mjestu Rwentobo, donosi Nedjelja.ba.
Poštovana s. Kato, papa Pio XI. utemeljio je Misijsku nedjelju, odnosno Svjetski dan misija 1926., koji se obilježava pretposljednje nedjelje u mjesecu listopadu. Kako bismo saželi cilj toga obilježavanja?
Skoro je prošlo čitavo stoljeće otkako je papa Pio XI. prepoznao potrebu i važnost isticanja misijske dimenzije Crkve i u tom vidu, kako je rečeno, ustanovio Svjetski dan misija. Obilježavanje toga dana doživljavam kao snažan poticaj na promišljanje u dvama pravcima za koje smatram da su važne dimenzije vjerničkoga života. U središtu je – općenito rečeno – širenje Radosne vijesti, što se neće ograničiti samo na neki „privilegirani“ teritorij, već doista nalog da se evanđelje širi po cijelome svijetu. Drugo što smatram važnim jest činjenje djela milosrđa onima koji su u potrebi. Zapravo, u kršćanstvu su te dimenzije usko povezane.
Ovogodišnja poruka pape Franje u prigodi Misijske nedjelje naslovljena je Bit ćete mi svjedoci (Dj 1,8). Kako biste protumačili njezinu srž i što nam je Sveti Otac posebno želio posvijestiti?
Crkva je oduvijek bila svjedočka. To nam pokazuju mnogi svjedoci vjere kroz povijest. Ipak, ovo naše vrijeme kao da na poseban način očekuje takve svjedočke primjere i zato je ovogodišnja poruka pape Franje vrlo dojmljiva i može biti inspirativna za svakoga od nas. U njoj nalazim tri ključna izraza koja sažimaju tri temelja života i poslanje učenika: „bit ćete mi svjedoci“, „sve do kraja zemlje“ i „primit ćete snagu Duha Svetoga“. To su snažni izrazi koji govore o dinamizmu u čijem je temelju snaga koju dobivamo od Duha Svetoga. Ne može se, koliko god bilo potrebno, misijsko djelovanje svesti ili promatrati samo kroz prizmu humana djelovanja, već ono ima u sebi bitno vjerničku dimenziju koju u nama budi Sveti Duh. Smatram, stoga, da ovu poruku nije potrebno previše tumačiti, već ostati u tišini i molitvi te osluškivati što nam poručuje.
Osobno mi se sviđa kako Papa tumači važnost zajedništva. Bit ćete mi svjedoci – „to je središnja točka, bit učenja koje je Isus predao učenicima u pogledu njihova poslanja u svijetu (…) A Crkva, kao zajednica Kristovih učenika, nema drugog poslanja nego evangelizirati svijet, dajući svjedočanstvo za Krista. Identitet Crkve je evangelizirati“, kaže Papa. Kao da ta uporaba množine naglašava zajednički crkveni značaj misijskog poziva učenika. Svaki krštenik pozvan je na poslanje u Crkvi i po nalogu Crkve. Poslanje se zato ne provodi pojedinačno i na vlastitu inicijativu, već zajedno, u zajedništvu s crkvenim zajednicama. Nije slučajno da je Isus slao svoje učenike po dvojicu. Otud bitna važnost prisutnosti zajednice, ma koliko mala bila, u ispunjavanju poslanja.
Budući da imate i iskustvo provincijske predstojnice, a danas i radosne navjestiteljice Kristova evanđelja, koliko je među našim pukom Crkve u Hrvata razvijena misijska svijest?
Još dok sam obilazila naše redovničke zajednice i župe u kojima sestre djeluju, mogla sam osjetiti da je u našoj Crkvi prisutna svijest o pomaganju drugome i potrebnoj solidarnosti s drugima. Naravno da i u tome ima prostora za daljnji hod i poboljšanje. O takvoj svijesti solidarnoga djelovanja najbolje svjedoče konkretni trenutci. Prisjetimo se potresa u Baranji, pandemije koronavirusa, raznih akcija kojima se nešto prikupljalo za neku bolesnu osobu ili za gradnju. U svemu tomu naš je narod iskazivao velikodušnost. I ovdje u Africi dugogodišnji misionari svjedoče kako je hrvatski narod puno pomogao, a i danas pomaže mnogima.
Dok sam bila u službi provincijske predstojnice i dok smo poduzimale početne korake osnivanja misijske zajednice, osjetila sam i osjećam pomoć i velikodušnost mnogih ljudi. U darivanju nije najvažnija veličina dara. Ponekad se može činiti da je riječ o nečemu jednostavnome, ali kada netko daje od srca, a ne od suviška, onda je taj dar velik i neprocjenjiv. Možda je tome pomogla i činjenica da smo mnogi i sami bili ne tako davno u potrebi. Tada smo osjetili važnost pomoći drugih. Zato bih svima htjela i ovom prigodom zahvaliti za toliku ljubav i solidarnost prema drugome. Potaknula bih također da i nadalje doprinose, koliko mogu, za dobrobit Crkve i bližnjih u potrebi. To ne mora nužno biti u Africi, već to može biti i u susjedstvu.
Na koje se sve načine može postići misijska animacija?
Postoji nekoliko različitih putova. Prije svega poticati na molitvu, a zatim konkretna djela. Mislim kako je to dobra prilika i za poticaj mladima jer su oni uvijek spremni na nešto novo i puni su ideja. Potrebno ih je poticati, podržati i animirati. Često se organiziraju akcije prikupljanja sredstava za misije, za nešto konkretno potrebno: izgradnju crkve, škole, bolnice, kupnju auta, autobusa i sl. Misionariti se može zato i u vlastitom mjestu. Nije potrebno ići daleko. Svuda oko nas postoje potrebiti.
Što je Vas kao provincijalku potaknulo osnovati misiju u Ugandi i kako zapravo ide sam postupak osnivanja jedne misije?
U tome prepoznajem Božje djelo u komu sam bila oruđe u Njegovim rukama. Jednostavno to vidim kao milosni trenutak, iako je iziskivao određenu snagu i hrabrost. Nakon upućena poziva da dođemo u misije i prvog dolaska u Ruandu i Ugandu, nisam ostala ravnodušna. Već je naša utemeljiteljica Majka Margarita Pucher prilikom osnivanja Družbe rekla kako je na taj korak potiče sućut i ljubav prema siromašnoj i zapuštenoj djeci te da vjeruje kako je Bog započeo to djelo. Potvrdila bih kako je uistinu Bog započeo i ovo predivno djelo u našem mjestu Rwentobu. Osim toga, kao Provincija u Odlukama Kapitula ili zadatku koji se treba izvršiti u šestogodišnjem mandatu bila je i stavka da budemo otvorene za nove izazove čitajući znakove vremena. Dakle, poziv i podrška sestara te osobna ljubav prema misijama bili su mi veliki poticaj uz Božju pomoć izvršiti Njegovu volju.
U najkraćim crtama administrativno za osnivanje jedne nove redovničke kuće ili zajednice potreban je poziv mjesnog biskupa, suglasnost članica Provincijske uprave te dopuštenje Vrhovne uprave. Dakako da se nova zajednica ne može osnovati bez raspoloživih sestara. Dakle, ako nema dovoljna broja sestara koje su spremne na taj korak, ništa se ne može ostvariti. Zato sam bila Bogu zahvalna za „dar sestara“. Dolaze mi u ovom trenu riječi sv. Franje Asiškoga koji je uskliknuo „Gospodin mi dade braću“. Eto, sve to je dragi Bog uredio da smo mogle postati radosne navjestiteljice širenja evanđelja baš ovdje gdje jesmo. Nakon što smo uspjeli ostvariti sve potrebne preduvjete, rado i čitavim srcem sam se dala na ostvarenje i početak djelovanja zajednice na slavu Bogu i korist ljudima.
Kažu kako nije potrebno, rekli bismo nužno, otići u „bijeli svijet“ da bi se bilo misionarom, nego se misionariti može ispred, ali i unutar vlastita praga. Kakvo je Vaše mišljenje?
Upravo na tragu ovoga što sam maloprije spomenula. Jako je važno biti svjedok-misionar u mjestu gdje živim, djelujem, u svojoj obitelji ili redovničkoj zajednici. No, odgovor na Vaše pitanje nalazim i u drugom ključnom izrazu Papine poruke koji ističe: „Pozivajući učenike da budu njegovi svjedoci, uskrsli Gospodin naviješta kamo su poslani: u Jeruzalem, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj 1,8) (…) Djela apostolska govore nam o tom misijskom pokretu: daju nam lijepu sliku Crkve koja ‘izlazi’ da ispuni svoj poziv svjedočiti Krista Gospodina, vođena Božjom providnošću kroz konkretne životne okolnosti. Riječi ‘sve do kraja zemlje’ trebale bi biti poticajni izazov Isusovim učenicima svih vremena i uvijek ih iznova potaknuti da idu izvan uobičajenih mjesta davati svjedočanstvo o njemu. Uz sve pogodnosti i blagodati koje sa sobom donosi suvremeni napredak, još uvijek postoje zemljopisna područja u koja nisu stigli misionari, ti Kristovi svjedoci s Radosnom viješću o njegovoj ljubavi. S druge strane, nijedna ljudska stvarnost neće promaći pažnji Kristovih učenika u njihovu poslanju. Kristova Crkva je bila, jest i uvijek će ‘izlaziti’ na nove geografske, društvene, egzistencijalne horizonte, na ‘granična’ mjesta i ljudske situacije, da svjedoči Krista i njegovu ljubav svim muškarcima i ženama svih naroda, kultura i društvenih položaja. U tome smislu poslanje će uvijek biti i missio ad gentes, kako nas je učio Drugi vatikanski koncil, jer će Crkva uvijek morati ići dalje, izvan svojih granica, kako bi svjedočila svu Kristovu ljubav.“
Važno je, dakle, biti svjedok u svome mjestu, ali je isto tako važno otići, izići iz onoga uobičajenog kako bi se moglo širiti evanđelje i na drugim mjestima gdje ono još nije doprlo ili nije dovoljno ukorijenjeno. Potrebno je osluškivati Božji zov u sebi i prema njemu djelovati. Zasigurno netko može puno dati ondje gdje jest, a netko polazi u daleke krajeve. Bog nam je darovao različite službe, kako kaže sv. Pavao, jedne za apostole, druge za proroke, evanđeliste, misionare…
Crkva je po svojoj naravi misijska, ali koliko su današnji vjernici svjesni ove odrednice?
Osobno u promišljanju o tome doživljavam poteškoću, i to zbog raširena individualizma koji zahvaća današnje društvo, a pomalo i Crkvu. Misijsko djelovanje nužno podrazumijeva izlaženje iz sebe i okrenutost drugome: Bogu i čovjeku. Zato i ne čudi da će neki svoju vjeru živjeti samo u okvirima osobnog odnosa prema Bogu. Otvorenost drugome bit će sekundarna. I stoga mi se čini doista važnim isticati i poticati na življenje te dimenzije.
Kako vjernici kojima ste poslani doživljavaju misije Crkve, te kako njima govorite o misijskom poslanju Crkve?
Ovdje vjernici uključeni u život Crkve tu svjedočku dimenziju žive. Njihova Crkva je doista živa, ne samo zbog mnoštva vjernika u crkvama, već i aktivna sudjelovanja. Poteškoća je možda u tome što još nije dovoljno ukorijenjena tako da u kontaktu s različitim vjeroispovijestima i sektama može upasti u krizu. Imajući u uvidu Papinu poruku, mislim da je u trećem ključnom izrazu Papa sažeo važnu odrednicu – primanje snage Duha Svetoga, dopustiti trebamo Duhu da nas uvijek jača i vodi. Navješćujući učenicima njihovo poslanje biti njegovim svjedocima, uskrsli Krist obećao im je i milost potrebnu za tako veliku zadaću: „Primit ćete Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1,8).
Može li Crkva u BiH trenutno biti zadovoljna brojem misijskih zvanja, i što biste rekli: gdje se misijsko zvanje rađa?
Poznato nam je da je Bosna i Hercegovina bila rasadište zvanja i da imamo svećenika, redovnika i redovnica po mnogim krajevima, ne samo Bosne i Hercegovine, već i izvan nje. Stoga ne smijemo zaboraviti Bogu zahvaliti za ta zvanja i podržavati ih svojom molitvom. Misijska je nedjelja stoga prigoda da molimo, ne samo za nova zvanja, već da Bog podrži sve one koji su na tom putu.
Osobno smatram kako je misijskozvanjedarodBogaukomeOndajeposebnusnaguza„ostavljanjestarogi početak novog“, odnosno ostavljanje starog čovjeka i oblačenje u novo stvorenje. Zvanje općenito, a posebno misijsko, rađa se u obiteljima, zatim u vjerničkim zajednicama, u uključenosti u život Crkve, po primjeru drugih koji su se već opredijelili za misijsko zvanje. Rađa se iz osluškivanja Božje riječi i spremnosti odgovora na Isusov zov. Važno je slušati nutarnji zov Pisma i od toga živjeti te razlučivati što Bog meni po toj riječi poručuje. Svi mi upravo u tom duhu možemo biti poticaj jedni drugima na činjenje dobra i otvaranje misijskom poslanju. Stoga, molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju, a posebno molimo za misijska zvanja.
Iz Vašeg osobnog iskustva, kako je danas biti misionarkom u svijetu kakva poznajemo?
Uza sve izazove predivno je biti svjedok naviještanja Radosne vijesti, misionarka. Važno je da osoba koja se odlučuje na taj korak u sebi bude spremna prihvaćati i nositi svoj križ svakodnevice. To se odnosi na svakog čovjeka, a na misionara posebno. Nije to baš uvijek lako. Sama daljina, djelovanje u nepoznatom i nesigurnom može u čovjeku stvarati nelagodu. Nekada smo puni zanosa i možemo se nositi s poteškoćama. Ponekada jednostavno padamo pred jednostavnim izazovima. I misionar je slab čovjek. Svi mi trebamo podršku i ohrabrenje drugih. Neki će onako ljudski reći da to nema smisla, dok će drugi pozdravljati hrabrost i nesebičnost odricanja od svega i odlaska u nepoznato. U današnjem društvu nije lako biti misionar, kao što to nije bilo lako ni prije. Uvijek je ono „biti Kristov“ tražilo odricanje od raznih navezanosti.
Svjesni smo da se u potpunosti nikada neće ostvariti ono što bismo i mi kao ljudi htjeli vidjeti. I sam Papa u svojoj poruci na kraju kaže: „Nastavljam sanjati o posve misijskoj Crkvi i novom razdoblju misijskog djelovanja kršćanskih zajednica. I ponavljam Mojsijevu želju za Božji narod na njegovu putu: ‘Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok!’“ (Br 11,29). Da, dao Bog da svi mi u Crkvi budemo ono što smo već po krštenju: Gospodinovi proroci, svjedoci i misionari!