Budi dio naše mreže

Oduvijek su pjesnici govorili o prijateljstvu. Za mnoge grčke i rimske pjesnike ono je bilo riznica nadahnuća. Pitagora naziva prijateljstvo majkom svih kreposti, a Platon kaže da Bog stvara prijatelje i On je taj koji dovodi prijatelja prijatelju. I u Bibliji na više mjesta susrećemo ovu temu. Biblijski pisac Sirah uzvišenim riječima je opjevao prijateljstvo: "Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost" (Sir 6,14).

/ vbb

Svatko od nas ima različitih iskustava susreta s ljudima: od onih dubokih do površnih, od upečatljivih do onih koje smo brzo zaboravili. Posebno ostaju u sjećanju susreti koji se zasnivaju na uzajamnom poštovanju. Često i sami prijatelji ne znaju kako je nastalo njihovo prijateljstvo. Možda su se susreli slučajno, na putu, na studiju, na poslu, u radosti, boli, patnji ili čak ondje gdje su se najmanje nadali. Rekla bih gotovo kao da je prijateljstvo obavijeno nekom tajnovitošću, misterijem, često puta ljudskom umu nedokučivo. Prijateljstvo je, na koncu, ipak dar!, piše mr. sc. s. Kata Karadža, Školska sestra franjevka Bosansko-hrvatske provincije, a prenosi redovnistvo.ba/hr

Pravo prijateljstvo se ne stvara na brzinu, niti ga je lako uspostaviti, a ponekad veoma teško održavati. Susrećemo se sa razumijevanjem ili nerazumijevanjem, prihvaćanjem ili neprihvaćanjem. Dogodi se i to da ne uspijevamo razvijati odnose prijateljstva sa osobom za koju smo bili uvjereni da će to biti moguće, a ponekad, sa osobom s kojom mislimo da nije moguće ipak ga razvijamo. Prijateljstvo često prolazi kroz mnoge kušnje i odricanja koja se poslije prelijevaju u radost zbog sreće drugoga. Ono se gradi u uzajamnosti i harmoniji. Da bi bilo zdravo i slobodno potrebno ga je njegovati, paziti ili slikovito kazano umjereno zalijevati. Cvijet koji nema dovoljno vode postepeno će se sušiti, a onaj koji se zalijeva i njeguje raste i cvjeta te odiše posebnim zadovoljstvom.

Tema prijateljstva bila je draga i kršćanskoj duhovnoj predaji. Tradicija poznaje prijateljstva između svetačkih likova koji nam daju primjer kako su oni svoje prijateljstvo proželi svetošću jer su u licu druge osobe pronašli Boga. Poznati pisac brojnih knjiga duhovnog karaktera Anselm Grün ističe kako se u povijesti kršćanske mistike uvijek veličalo prijateljstvo muškarca i žene. “… prijateljstva između Franje i Klare, između Terezije i Gracijana, između Franje Saleškog i Ivane de Chantal, dokazuju da među muškarcima i ženama može postojati prijateljstvo i da ih ono uzajamno obogaćuje. I u tim prijateljstvima zastupljena je erotska sila. No kod sprijateljenih parova erotska ljubav obogaćuje njihovu ljubav prema Bogu. Ti muškarci i žene vjerojatno nisu svoje prijateljstvo smatrali oprekom prijateljstvu s Bogom. Naprotiv, mogli su primijetiti da njihova ljubav prema Bogu raste kada govore s prijateljem ili prijatljicom. U licu prijateljice ili prijatelja pronašli su tajnu Božje ljubavi.”[1]

Srednji vijek je razdoblje uzornih duhovnih prijateljstava. U tom razdoblju pojavljuje se novo i izvorno bratsko-kozmičko prijateljstvo sv. Franje. Kada govorimo o Franji pod vidom prijateljstva tada mislimo na blisku povezanost s Klarom – jer su ova dva imena nerazdvojiva. Njihovo se prijateljstvo prelijeva u bratstvo sa svim stvorenim i svim stvorenjima što je prepoznatljivo u Pjesma brata Sunca.

U ovom tekstu promišljamo o prijateljstvu Franje i Klare. Koliko god ih budemo promatrali u njihovoj posebnosti toliko će nam ostati nedohvatljivi jer tu dubinu ne možemo prodrijeti ljudskim kriterijima. Pokušat ćemo osjetiti njihov zanos i oduševljenje za Boga i za bližnjega. Kroz  promišljanje o Franji i Klari otkriva se čar, zanos i ljepota prijateljstva ovog svetačkog para. Danas, nažalost, često puta imamo iskrivljenu sliku prijateljstva tako da nam je svatko prijatelj! Koliko se ljudi ne poznaje niti su se ikada sreli a preko facebooka se nazivaju prijatelji. Kroz primjer Franjinog i Klarinog prijateljstva pruža se mogućnost otkrivanja veze prožete slobodom, otvorenošću, jednostavnošću, spontanošću, uzajamnom vjernošću, poštovanjem i povjerenjem te odnosu posve ljudskom a ipak preobražen zajedničkom težnjom prema Vječnom, prema Bogu. Oboje su neprestano bili žedni žive vode Evanđelja i oboje su željno iznova uranjali u taj izvor.[2]

 1. Franjo i Klara – proroci za svako vrijeme

Vrijeme u kojem su Franjo i Klara živjeli obilježeno je povijesnim, društvenim, ekonomskim i religioznim previranjima. Franjo dobro poznaje životnu situaciju mnogih ljudi u rodnom gradu. On zna da vlada nepravda, da su velike podjele, nesloga i nemiri. Osjeća da nešto treba učiniti kako bi se takvo stanje promijenilo. Franjo pokušava činiti nešto novo, neobično, ljudskim očima ludo i mnogima neshvatljivo. Opredjeljuje se za neobičan život i to potpuno i svjesno: živjeti sa najpotrebnijima i najodbačenijima u društvu, živjeti sa i među siromašnima i marginaliziranim.

U takvom društvu, mentalitetu i vremenu, muškarcu i ženi su podjeljivane i različite životne uloge. Muškarcu je bio zadatak skrbiti za teže poslove, za akcije, putovanje, trgovinu, aktivnosti koje traže snagu, dok su žene djelovale u domaćinskim poslovima i odgoju djece. Suprotnost između muškarca i žene je vidljiva i u poslanju Crkve: za muškarce je bio više aktivni apostolat dok je za žene više kontemplativni.

Ovakvo poimanje uloge žene i muškaraca prepoznatljivo je u Klarinim spisima.[3] Budući da je ona prihvatila Franjin način života, u njezinim se zapisima prepoznaju karakteristike muške vizije života. To je razumljivo budući da je takva vizija dominirala kako u društvu tako i u Crkvi onoga vremena. Unatoč tome, Klara je pokazala slobodu poštivanju dominantne uloge muškaraca u Crkvi. Međutim, isto tako imala je snage i odvažnosti postići i ono što je željela, a željela je imati vlastito Pravilo. Iako je dugi niz godina čekala na njegovu potvrdu, tek je dva dana prije svoje smrti doživjela ostvarenje svoje želje: odobreno Pravilo i tako postala prva žena koja je napisala Pravilo za žene, to jest za jednu redovničku zajednicu.

Što čine Franjo i Klara? U čemu su posebni? Koja je tajna njihove usklađenosti? Zašto su ovi dvoje ljudi toliko privlačni čak i nakon osam stoljeća? Tu bi tajnu mogli izreći kroz sljedeće pojmove: ljubav, povjerenje, prihvaćanje i poštovanje različitosti. Umjesto opasnosti odbacivanja ili dominiranja, ovi veliki i slavni ljudi željeli su prepoznati različitost, poštivati je, međusobno se nadopunjavati, komunicirati s drugima, biti u blizini a opet udaljeni. Divili su se u različitosti i istovremeno se nadopunjavali. Franjo i Klara su se odgovorno služili slobodom koja im je darovana. Bili su ovisnici o Bogu a ne jedno o drugom i to je ono što ih je duboko povezalo. Svoje planove su prepustili Bogu i željeli da ih On vodi a oni su bili vjerni slušatelji. Odgovarajući Božjem pozivu Franjo i Klara su postali preporoditelji Crkve i društva u svoje doba.

Franciskanolog Jean François Godet razmišljajući o prijateljstvu muškarca i žena na pitanje zašto čovjek treba ženu smatra da je žena muškarcu potrebna da razvije ženstvenost u njemu kao što žena treba muškarca da razvije muškost u njoj jer samo tako će ljudsko biće postati ispunjeno, u skladu s Božjom zamisli. Ove nam riječi omogućavaju da lakše shvatimo zašto je govor o Franji tako usko povezan s govorom o Klari, i kada se govori o Klari zašto se govori i o Franji. Ne znači da je Klara bila u sjeni Franje kao što mjesec reflektira sunčevu svjetlost. Ne znači da je Franjo bio utemeljitelj Sv. Damjana ali bio je čovjek koji se pobrinuo za temelje ženskog identiteta, za njezin opstanak. Klara je presvijetla da bi bila u sjeni. Franjo se nije nikad smatrao vlasnikom Siromašnih gospođa. Franjo i Klara su tražili uzajamnost, jer je razmjena između njih imala veliku ulogu: Klara je postala uistinu žena i Franjo je postao uistinu muškarac. U susretu s Klarom Franjo je udomio žensku stranu sebe, svoju nježnost, umiljatost i osjećajnost, a Klara je udomila u svom odnosu s Franjom, mušku stranu sebe, svoju jakost, snagu, nepokolebljivost, odvažnost i hrabrost. Između njih nestao je svaki strah jedno od drugog. Franjo se više nije bojao biti nježan i tako je postao jak, energičan, snažan, nepopustljiv. U Klari Franjo je otkrio svoj muževni karakter, svoju snagu a u Franji Klara je otkrila svoj ženstveni karakter, svoju osjetljivost, nježnost, krhkost, brižnost i pažnju. Jedno drugom su otkrili ono što su oni uistinu i bili.[4]

Stvoreni na sliku Božju Franjo i Klara svoju čovječnost dijele, u svakome je rasla radosti jedno zbog drugog. Oni su njegovali odnos jedno prema drugom tom slobodom jakosti i snage koja je izvirala iz njih. Ljudsko biće ne može biti ispunjeno bez relacije s drugom osobom. Prihvaćajući različitost, nedostatke i manjkavosti te prepoznavanjem da jedno drugo treba jest stav poniznosti i skromnosti.

Klara u svojim spisima o Franji uvijek govori kao o svojem bratu (PKl 6,7) i ocu (OKl 18). Franjo je osoba koja ljubi Krista do te mjere da je postao njegov istinski prijatelj i nasljedovatelj (OKl 5). Franjo je, slikovito rečeno, sličan vrtlaru koji obrađuje svoj vrt, tako da je Klaru pazio, pomagao joj da raste, bio brižan riječju i djelom uvijek spreman podupirati svoju biljčicu (PKl 48-50). Riječju biljčica Klara pokazuje koliko je njezin život bio vezan uz njegov. Franjo je njezina snaga, potporanj, nakon Boga jedina utjeha i utvrda (OKl 38). Sve ove riječi pokazuju koliko je Franjo potpomagao Klaru a sam Franjo je rastao u nježnosti i pažnji upravo zbog Klare. Zbog te nježnosti i pažnje Klara je napredovala u samopouzdanju, jačini i snazi. Franjo je ohrabrivao Klaru da bude jaka i poticao da ne odustane od puta kojim je krenula: “I čuvajte se veoma da, po bilo čijem nauku ili savjetu, ni najmanje od njega nikada ne biste odstupile” (PKl 6,9). Klara kao stvorenje Božje prihvaća da ju je Bog stvorio ujedno krhku i jaku.

2. Prijateljstvo između Franje i Klare

Prijateljstva između Franje i Klare dobro je oslikano na jednoj slici u Bazilici Sv. Franje u Asizu gdje ima više asiških svetaca koji štite, zagovaraju svoj grad od kuge i pošasti koja je harala u petnaestom stoljeću. Na njoj su oslikani Klara i Franjo koji su veoma blizu jedno drugog ali ne gledaju jedno u drugo već uvis, prema nebu. Njihovi pogledi usmjereni su na Boga i oni mole za svoje rodno mjesto. Franjo i Klara ne mogu otkloniti svoj pogled  od središta njihova cilja – Krista koji je izvor svega, njihove ljubavi i njihova života.

Klara je, poučena od svoje majke, prakticirala život molitve, pokore i milosrđa prema siromasima. Prvi životopisac Toma Čelanski kaže da je Klara već kao djevojčica svijetlila i sjajila svojim uzornim ponašanjem. “Iz majčinih je usta najprije primila u poučljivo srce osnovno vjersko znanje. Očitovalo se i po duhu koji ju je i iznutra jednako prodahnjivao i oblikovao da je doista bila najčišća posuda milosti. Poučena nadahnućem Duha… udaljavala se od svjetskih stvari oblačeći se iznutra Kristom” (4 Čel 3-4). Klara nije imala nakanu da se udaje jer je njezino srce već bilo privučeno Kristom. Dijelila je hranu siromasima, molila i prakticirala srednjovjekovne načine mrtvljenja želeći biti s Kristom. Franjo već obraćen i poslušan vodstvu Duha, zaokupljen je jedino svojim Gospodinom, koji mu je progovorio s raspela u Sv. Damjanu te u gubavcu. Kod susreta s gubavcem, gorčina mu se pretvorila u duševnu i tjelesnu slast. Dogodilo se, dakle, obraćenje potpunog čovjeka (OR 1-3). Oboje su bili usmjereni prema Kristu. Važno je reći da povijesni izvori ne pokazuju nikakvu izravnu vezu između dvoje mladih prije Franjinog duhovnog obraćenja. Franjo i Klara su odjednom predstavljeni kao duhovno zreli.

Kako je počelo prijateljstvo? Treba ukazati na neke događaje koji su značajni za razvitak njihova prijateljstva. Kad je Franjo 1206. čuo riječi s križa u Sv. Damjanu: “Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši” (2Čel 10), tada je imao oko dvadeset i četiri godine. On je poruku shvatio doslovno i dao se na posao obnavljanja crkve. Oko 1208. Franjo je sa svoja prva dva druga obnavljao kapelicu Svete Marije Anđeoske nedaleko od Asiza. Tada je Franjo imao dvadeset pet ili dvadeset šest godina, a Klara između četrnaest i petnaest godina. Klara je zasigurno više puta čula govor o Franji i njegovu obraćenju, a posebno o događaju koji se zbio na trgu kada je Franjo ostavio zemaljsko a prigrlio nebesko. Neki pretpostavljaju da je Klara Franji i njegovim drugovima koji su radili s njime kod Porcijunkule slala novac da si mogu kupiti mesa, kako svjedoči u postupku za proglašenje svetom Bona Di Guelfuccio (FI 3129). Možda je to bila prva Klarina veza s Franjom i njegovom skupinom.

Ono što se može vidjeti iz izvora jest da su se nakon obraćenja oni susretali i da je te susrete najčešće Klara inicirala. O tome svjedoči spomenuta svjedokinja Guelfuccio u postupku za proglašenje Klare svetom, tvrdeći da je “više puta s njom išla razgovarati sa sv. Franjom, a išla je potajno, da je ne bi vidjeli roditelji” (FI 3125). S Franjom je kod tih susreta bio brat Filip Longo. Što su jedno drugome govorili za vrijeme tih susreta? Guelfuccio navodeći Klarine riječ kaže da joj je Franjo “uvijek propovijedao neka se obrati Isusu Kristu, a brat Filip je činio isto. A ona je to rado slušala i pristajala na sva dobra o kojima su joj govorili” (FI 3125).

Klarini roditelji ništa nisu znali o tome i sigurno je da se ti susreti nisu odvijali u njezinoj kući. Franjo i Klara bili su naravno zabrinuti da ne budu tema ogovaranja i nepotrebnih priča u rodnom mjestu.[5] Svjedokinji Guelfuccio Klara je rekla, dok je slušala Franjine riječi, da se u njoj zapalila vatra i da nije ništa drugo željela osim okrenuti se potpuno Isusu. Klara je upijala njegove riječi. Ovakvi susreti bili su temelj dubokog duhovnog dijeljenja u kojem je Krist bio magnet koji ih je oboje privlačio k sebi i jedno drugom. U prvim susretima Franjo je govorio o ostavljanju svih zemaljskih stvari ili što je još vjerojatnije prepričavao je evanđeoske parabole gdje je naglašavao da je Isus dao život za nju. Sigurno joj je pričao i svoje iskustvo govora s križa te kako je otkrio Isusa. Tu je nju zahvatila vatra, žar. To je razlog zašto je ona željela ići Putem koji će je voditi Istini i Životu.[6]

O počecima njihove povezanosti nalazimo i jedan drugi tekst, koji donosi Čelano: “A kad je čula za Franjino ime i za njegovo nastojanje da kao nov čovjek (usp. Ef 4,24) novim krepostima obnovi u svijetu zaboravljeni put savršenstva, poželjela je da ga što prije čuje i vidi. Na to ju je potakao Otac naših duša (usp. Heb 12,9) čije su već oboje primili prvine, iako na drugačiji način. A nije ništa manje želio ni on nju vidjeti i s njom se porazgovoriti, jer je i do njega došao dobar glas o tako čuvenoj djevojci. Sav je čeznuo za tim plijenom i došao, ne bi li kako mogao oplijeniti kraljevstvo ovoga svijeta; želio ga je ugrabiti opakom svijetu i predati svome Gospodinu. Posjetio ju je, i ona je posjetila njega…. Njegove su joj se vatrene riječi i njegova djela činila nadljudskima.” (4Čel 5).

Imamo i jedan izvještaj o događaju koji se dogodio nekoliko godina kasnije (1211.). Klara je slušala brata Franju u katedrali sv. Rufina. Biskup Gvido povjerio je mladom tridesetgodišnjem laiku korizmenu propovijed u asiškoj katedrali. Klara taknuta žarom kojim je Franjo pozivao na obraćenje iz ljubavi prema Kristu i braći, traži da s njim razgovara, a Franjo prihvaća da se s njom sretne. Klara traži od Franje da krene njegovim putem. Možda je to stvorilo problem Franji, ali on prima iz Božje ruke prvu kćer i dopuštenjem biskupa, započima sa njezinom evanđeoskom formacijom.

Pisci osobito ističu da su oboje bili vođeni Duhom Svetim i Božjom ljubavi. Tako se Klara povjerava i potpuno predaje Franjinu vodstvu i njegovim savjetima a i on je jednako bio spreman na zajednički put. Od tada za svoj duhovni život Klara je primala cijelim srcem sve što je Franjo govorio o dobrom Isusu. Njezina je duša visjela o Franjinim svetim poticajima i sve je prihvaćala vatrenim srcem (usp. 4Čel 6).

Klara je na blagdan Cvjetnice 1212. primila od biskupa palmu i te iste večeri pobjegla iz svoje obiteljske kuće kako bi se pridružila ne prvenstveno Franji nego svojoj pravoj ljubavi, Isusu Kristu. Franjo u svojoj Oporuci govori da mu je Gospodin dao braću. Sigurno možemo reći da je s istim osjećajima prihvatio i Klaru: Bog mu je dao sestru i kćer. On ju je veoma ljubio, kao što je ljubio i druge sestre koje su došle prebivati u Sv. Damjan, kojem je on prorekao opstanak i svetost.[7]

Klarini osjećaji prema Franji očiti su u njezinoj Oporuci gdje više puta čitamo izraz ljubljeni (pre)blaženi otac naš Franjo (OKl 5,7,17,24,30,36,40…). O njemu također stoji zapisano da je “ganut ljubavlju prema nama” (OKl 29). Tu možemo iščitati Klarin izraz: “Ja, Klara… biljčica svetoga oca” (OKl 37). Vrijedno je zapaziti da se kod Franje nije stvorio osjećaj nadmoći ili prisvajanja. Istom slobodom duha uzvraćale su Klara i sestre. Kod tih žena se ne zapaža ni najmanji strah, ni najmanje nepovjerenje, ni najmanja sumnja da se njihov osjećaj prema ocu Franji ne bi svidio Bogu ili i najmanje potamnio njihovu odanost Kristu.

Međutim, što se tiče Franjinog odnosa sa sestrama iz Sv. Damjana čini se da nije bio baš toliko slobodan i spontan. Možda se bojao da bi taj osjećaj mogao ponešto umanjiti njegovo posvemašnje prianjanje uz Boga, i da bi kod sestara moglo doći do pretjerane navezanosti na njega.[8] Trag te nesigurnosti nalazimo kada, nakon što ga je Klara uporno pozivala da propovijeda u Sv. Damjanu, on propovijeda jedino činima pokore u pepelu i recitiranjem Psalma Smiluj mi se, Bože (2Čel 207). Osim toga kada Klara izražava želju da ponovno vidi Porcijunkulu gdje se posvetila Gospodinu, Franjo oklijeva i pita braću što o tome misle. Tek nakon njihova pristanka i insistiranja prima Klaru u Svetoj Mariji Anđeoskoj (CV 15).[9]

Kao i u svakom životu kod Franje i Klare su se mogla osjetili neslaganja u nekim pitanjima i pogledu na život. Poznato je da Klara nije odmah prihvatila ulogu opatice kako bi bila odgovorna za sestre a Franjo ju je pitao i nagovarao. Zašto je uzmicala? Klara je vjerovala Franji ali možda nije vjerovala sebi. Imala je na umu Gospodinovo učenje poniznosti ali nije željela imati vlast ni nad kim. Ipak, nakon što je prihvatila ulogu opatice, ona  je tu službu shvatila kao potpuno služenje.

Poznato je da je Klara vršila strogu pokoru. Tri dana u tjednu je postila i nije baš ništa jela a druge dane bi uzimala malo kruha. To joj je počelo narušavati i zdravlje. Franjo i asiški biskup su joj naredili da mora jesti što je ona poslije i prihvatila. Poslušala je zato što je tu istu poslušnost obećala Bogu preko Franje. Te razlike u mišljenjima ili razumijevanju nisu narušile njihove prijateljske odnose. Po tome se vidi da su bili neovisne osobe i da je svako od njih imao svoje ideje. Klara je vjerovala Franji da je vodi pravim putem a Franjo je vjerovao da će ga Klara slušati.

Najznačajniji detalj iz života gdje se Franjo posebno pouzdao u Klaru jest Franjina zabrinutost i muka kada je trebao odlučiti što treba činiti i čemu treba posvetiti svoj život: kontemplaciji ili propovijedanju. Na Franjin upit što mu je činiti, Klara je odgovorila da Bog želi propovjednika evanđelja i da treba propovijedati. Ona je vidjela njegovu ulogu u obnavljanju Crkve kao što je vidjela svoju u molitvi zajedno sa sestrama. Iz toga se također može vidjeti da je postojalo veliko povjerenje u njihovom prijateljstvu.[10] Brat Silvestar i sestra Klara su odabrani da mu dadu savjet kojeg će Franjo smatrati voljom Božjom za sebe. Njih dvoje počinju moliti, i oboje daju odgovore Franji “da je volja Božja da Kristov glasnik pođe propovijedati” (LM XII,2). Te riječi Franjo je primio s velikom radošću i odmah se dao na  propovijedanje narodu o Bogu. Klarino srce nakon ove vijesti bilo je ispunjeno mirom i srećom jer je ona postala za Franju što je on bio za nju.[11]

To nije površni osjećaj emocija nego unutarnji znak duboke uzajamne ljubavi. Ta ljubav bila je ukorijenjena u Kristu i izražena u njihovoj poniznosti koja je očita u porukama za vrijeme njihove bolesti i na kraju Franjinog života. Najjači znak Klarine ljubavi prema Franji nalazi se u teškoj boli i tuzi kad je Franjo umro i hrabrom putu na kojem je ostala vjerna do kraja svemu što su zajedno dijelili. Franjo je bio učitelj božanske ljubavi koja ga je na kraju učinila više čovječnijim. To je tajna gdje božansko postaje ljudsko. Sve je počelo sa Isusom, Franjo ga je učinio stvarnim i prisutnim Klari, braći i sestrama. Koliko je bilo važno za Klaru – siromašnu gospođu – znati ovu istinu: ako žele postati zemaljski, oni moraju postati božanski. Serafski otac ljubio je Boga iznad svega tako snažno a kroz Boga Klaru. To je bio Klari dar. Samo onaj tko ljubi Boga iznad svega može voljeti i drugu osobu nesebično, potpuno, Božjom ljubavlju u siromašnom i neznatnom čovjeku.[12]

Klara je prošla različite etape u svom odnosu prema Franji. Od učenice koja sluša, postala je kćerka vjerna očevu idealu, od odane sestre gotovo majkom, jer se Franjo njoj utječe za savjet u času sumnje i Klara ga, kao nekoć majka, šalje slobodnog na putove svijeta da svjedoči Krista.

3. Franjo i Klara – nadahnuće za naše vrijeme

Govor o njihovom prijateljstvu može izgledati kao bajka, nestvarna priča. Može se tumačiti na razne načine ali tu ima nešto što je nama nedokučivo. Prije svega to je priča o dvoje ljudi koji su pronašli svoj put u Bogu a zatim jedno prema drugom u prijateljstvu. Rekla bih nisu ništa posebnije činili od drugih ljudi a s druge strane opet jesu! Nisu bili sveci odmah. Iz njihova života se može vidjeti da ih patnje i bolesti nisu štedjele. Iz dana u dan prolazili su kroz životne poteškoće. Njihov proces obraćenja trajao je cijeli život. Mukotrpan je bio put do svetosti. Međutim, ipak je u njihovim životima nešto posebno, nešto samo njima svojstveno što su otkrili kroz uzajamno poštovanje i ljubav.

Oni su nadahnuće mnogim ljudima koji su se inspirirali franjevačkom karizmom. Njihovo prijateljstvo je kamen temeljac triju redova: Manje braće, Reda Sv. Klare i Svjetovnog reda. Duh franjevaštva odiše preko ova tri reda, raširena po cijelome svijetu, što se osjeća unatoč stoljećima koja su prošla, njihov duh živi i danas privlači ljude. Njihova poruka i danas govori kako živjeti što vjernije i kako ispuniti život. Zato su nadahnuće i našem vremenu. Bili su neizmjerni ljubitelji života jer su pronašli potpuno ispunjenje u Kristovoj ljubavi i njegovoj poruci. Temeljili su svoj život na dubokom odnosu s Kristom, što i nama, u dvadeset i prvom stoljeću, može biti primjer. Sloboda njihovog prijateljstva snažno govori i nama danas osobito u krhkosti i nestalnosti koja pritišće današnjeg čovjeka kao i kod nesposobnosti stvaranja dubokog i trajnog prijateljstva.

Važno je istaknuti da su Franjo i Klara bili otvoreni Bogu i njegovoj volji što ne bi mogli ostvariti da nisu bili ljudi duboke vjere. Pitanje s kojim su se suočavali glasi: Što hoćeš da činim, Gospodine? (usp. Dj 22,10). Upravo zato jer su sve prihvatili iz ljubavi nije čudno da su tako lijepo znali njegovati prijateljstvo. I zato je njihova veza bila snažna i slobodna, zajedno ih je držalo isto opredjeljenje za Krista ali i nasljedovanje križa. Franjo i Klara su primjer kako muškarac i žena mogu biti povezani u potpunoj čistoći, daleko od svake požude i sebičnosti. Franjo i Klara obdareni su intuitivnošću i jakom voljom. Između njih je postojala brza, afektivna komunikacija, jer su bili povezani istom ljubavlju prema Kristu i za Krista. U Njemu su uspijevali odgonetavati najskrovitije kutke duše. Zato su osjećali i radost i nemir jedno drugog.

Franjo i Klara su svakodnevni slušatelji i vršitelji Božje Riječi. Dali su se odgajati, prepustiti se Božjem vodstvu kako u svijetlim tako i u tamnim životnim trenutcima. Cijeli život su radili na sebi, borili su se da prvenstveno izmijene sebe. Koliko god su težili svetosti osjećali su da im je potrebno oproštenje i da su daleko od savršenosti.

Njihov se odnos prepoznaje kao primjer u koji se treba ugledati posebno u razdoblju kakvo je naše, u kojem se širi i sve više raste psihološka nesigurnost, koja vodi prema tome da međusobni odnosi više postaju navezanost nego ih se živi u slobodi. Oni su uspješno povezali odnos s Bogom, s drugim i sa samima sobom. U njihovu životu usklađenost ih je činila snažnijima i ispunjenima. Bili su radosni glasnici. Krasilo ih je veselje i radost duha koju su prenosili i na ljude oko sebe. Možda je njihova poruka za nas da budemo radosniji i veseliji u svemu što činimo i radimo. Oni su život pretvorili u pjesmu. Molitvom su se utjecali Bogu koji im je bio najvjerniji suputnik. Njihovo zajedništvo uči kako duboko prijateljstvo može biti slobodno i da pritom ne postane zarobljavanje drugoga. A ostavlja se uvijek prvo mjesto Bogu. Različitost mišljenja ih je zbližavala i nadopunjavala a ne udaljavala, a sve su to živjeli u slobodi koja nije bila lišena proturječja, ispravljanja i neslaganja.

Izvor iz kojega su Franjo i Klara crpili snagu jest Bog koji je postao središte  njihova života, od kojeg su naučili vrijednost žrtve i darivanja sebe. Danas se slabo vrednuje žrtva ili je gotovo iščezla iz našega života. Današnji čovjek je ponajviše usmjeren prema užitku. Vrijedno je spomenuti i njihovu uzajamnu vjernost koju su gradili a neodvojiva je od nasljedovanja siromaštva Isusa Krista. Među njima je vladalo posvemašnje uzajamno poštovanje i povjerenje. Svojim životom i svojom otvorenošću prema Isusu Kristu uče kako vrijednost čovjeka nije u onome što posjeduje ili odijelu koje nosi, već u onome što jest i prema čemu teži, svome Bogu. Vjernošću tim stavovima pozivaju nas da Bogu zahvaljujemo za prošlost, da u vjeri i ljubavi živimo sadašnjost te u radosnoj nadi iščekujemo budućnost.

Franjo i Klara su gradili svoje prijateljstvo snagom Božje ljubavi koja ih nije rastavila ni nakon smrti. Njihov odnos postaje znak i poticaj, da kao pred ogledalom, u njihovom primjeru i mi ogledavamo naše odnose i naše živote. Jer su usmjereni na vječnost postali su božanski zaljubljenici koji odašilju poruku svetosti te svojim primjerom svjedoče da prijateljstvo ne završava smrću nego vječno traje. Ono svoje korijene ima u Bogu.

Zaključak

Kako je već prije spomenuto, svako je prijateljstvo misterij. To isto možemo reći i za Franjino i Klarino prijateljstvo. Na to je ukazao i blaženi papa Ivan Pavao II., obraćajući se Klarisama u Asizu 12. ožujka 1982., pozvavši ih na razmišljanje o važnosti franjevačkog prijateljstva za današnju duhovnost: “Teško je rastaviti imena Franje i Klare. Među njima ima nešto duboko što se može shvatiti samo mjerilima franjevačke, kršćanske i evanđeoske duhovnosti. To se ne može razumjeti ljudskim mjerilima. Dvojstvo Franjo – Klara je stvarnost koja je razumljiva samo u kršćanskim, duhovnim i nebeskim kategorijama. Ali je to i stvarnost ove zemlje, ovoga grada i ove Crkve.

Sve se utjelovilo ovdje. Ne radi se o čistom duhu; oni nisu bili čisti duhovi. Bili su tijela, bili su osobe, bili su duhovi. Ali u živoj predaji Crkve, cijeloga kršćanstva i čovječanstva ne ostaje samo legenda. Ostaje način Franjina gledanja na svoju sestru, način kako se on zaručio s Kristom. Sama sebe je gledao u njezinoj slici, zaručnici Kristovoj, mističnoj zaručnici kojom je oblikovao svoju svetost. Sama sebe je promatrao kao brata, siromaška u svetačkoj slici te prave Kristove zaručnice. U njoj pronalazi lik najsavršenije Zaručnice Duha Svetoga, Presvete Marije…”[13]

Ove se dvije “legende” svetosti, kako nam sugerira Ivan Pavao II, otkrivaju božanskim a ne samo ljudskim kriterijima. Promatrano pod tim vidom oni nam progovaraju možda i više svojom šutnjom negoli riječima. Stoga je potrebno osluškivati njihovu šutnju, promatrati drugoga njihovim očima i iskustveno živjeti misterij susreta kako s ljudima tako i s Bogom. Duboka povezanost i jedinstvo koje su ovi sveci živjeli s Bogom, na jedinstveni i upravo njima svojstveni način živjeli su u međusobnim odnosima. Put ovih svetaca prema Bogu bio je i put jednoga prema drugome. Nadahnuće i poziv za ljude onoga vremena. Nadahnuće i poziv za nas danas.

Mr. sc. s. Kata Karadža, Školska sestra franjevka Bosansko-hrvatske provincije


[1] Grün A., Prijateljstvo, Teovizija, Zagreb 2003, 34.

[2] Usp. Accroca F., Francesco e Chiara. Un rapporto libero, Edizione Porziuncola 1993, 10-17.

[3] Među vlastite Klarine spise ubrajamo: Četiri pisma Janji Praškoj, Oporuku i Blagoslov. Međutim, postoje i drugi spisi kao što je Pravilo koje opisuje način života u Sv. Damjanu. Zasigurno, to je Klarin spis ali ga ona nije sama uredila. Tu se mogu pronaći tragovi muških likova kao što su Franjo, Bendikt, Hugolin i Inocent IV. Pravilo je upućeno sestrama kao i crkvenim vlastima da bi priznali i potvrdili način života Siromašnih gospođa.

[4] Usp. Godet, J. F., Clare of Assisi a woman’s life, Haversack, Chicago 1991, 68-69.

[5] Životopisac Toma Čelanski o susretima kaže: “Vrijeme su svojih posjeta uredili tako da ljudi nisu mogli zapaziti ono božansko nastojanje, a nije moglo biti ni predmetom javnog prepričavanja” (4Čel 5).

[6] Usp. S. Clare A., St Francis and St Clare of Assisi, Passionate Lovers of Life, St. Pauls Publishing 2009, 144.

[7] O tome govori Klara u svojoj Oporuci: “Naime, popevši se tada na zid spomenute crkve nekim siromasima, koji su ondje u blizini boravili, počne visokim glasom, francuskim jezikom, dovikivati: ‘Dođite i pomozite mi u gradnji samostana Svetoga Damjana, jer će ovamo doći gospođe, čijim će glasovitim životom i svetim ponašanjem biti proslavljen naš Otac nebeski u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi'” (OKl 12-13).

[8] U Franjevačkim izvorima nalazimo odlomke u kojima svetac sebi i braći zabranjuje posjete ženama. On prakticira i preporuča oštru askezu očiju, duha i srca (NPr 12, LM V,5). Čelano kaže da je Franjo poticao na izbjegavanje povjerljivosti prema ženama i “upućivao je kako se treba oprezno kloniti medenih otrova, naime povjerljivosti prema ženama, jer to zavodi u bludnju i svete ljude” (2Čel 78). Ipak kod Franje, koji braći preporuča razboritost u posjećivanju žena, uključujući tu i redovnice, nema prezira prema ženama ili nepoštivanja braće, nego ljudska i duhovna uravnoteženost, računanje na granice ljudske slabosti je znak razboritosti, koja je neophodna čovjeku. Redovito ponašanje Franje prema ženama ni namanje ne znači ravnodušnost srca. Znamo koliko je Franjo znao ljubiti duboko i autentično duhovno. Postoje, naime, iznimke od njegove strogosti, kao na primjer, osim prema Klari, prema Jakobi dei Sette Soli, rimskoj udovici. Umirući želio ju je još jednom vidjeti, pa kad su mu rekli da ona dolazi, uskliknuo je: “Blagoslovljen bio Bog, koji je gospođu Jakobu, našega brata, poslao nama! Otvorite vrata, pustite je unutra i uvedite, jer za brata Jakobu ne važi odredba koju s obzirom na žene treba obdržavati” (3Čel 37).

[9] Franjino ponašanje možemo protumačiti na različite načine. Mogli bi reći da je razlog nepovjerenje u samoga sebe ili da braći nebi pružio izgovor za zlouporabe. Gledajući njegov primjer mogla bi braća bezrazložno posjećivati sestre u Sv. Damjanu. Klara s druge strane osjeća da su ucijepljene u bratstvo kome je na čelu Franjo. Njihov ideal je zajednički a apostolat pripada i jednima i drugima, premda na drugačije načine. Ako su braća propovijedala, sestre su molile i svjedočile svoje posvećenje Bogu za spasenje braće.

[10] Usp. S. Clare A., St Francis and St Clare of Assisi, Passionate Lovers of Life, St Pauls Publishing 2009, 148.

[11] Usp. Bodo M., Clare, A Light in the Garden, St. Anthony Messenger Press, Cincinnati 1992, 27.

[12] Isto, 70.

[13] L’Osservatore Romano, 14. ožujka 1982, 3.

Predavanje objavljeno u brošuri “Gospodin mi dade vjeru” (Split, 2012.) povodom 800. obljetnice dolaska Franje Asiškog na hrvatsko tlo u izdanju Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja