Evanđelje po Mateju počinje poznatim opisom rodoslovlja Isusa Krista. Sveti Matej je svojoj većinski židovskoj publici naglasio stvarnu i duboku povezanost Isusa sa hebrejskim narodom, pokazujući da je On doista Davidov sin. Ova veza postala je važna ne samo za židovske čitatelje, već i za sve one koji su htjeli razumjeti je li Krist doista Mesija kojeg su obećali hebrejski proroci, piše Eric Sammons.

Crkva je kroz stoljeća produbljivala svoje razumijevanje ljudi i događaja Staroga zavjeta. Oci Crkve vidjeli su Abrahama, Izaka, Jakova i mnoge druge kao osobe koje imaju posebnu ulogu Kristovih preteča. Ove figure Hebrejskog pisma oslikavale su Ga na implicitan način, pripremajući svijet za Njegov budući dolazak. Odigrali su vitalnu ulogu u povijesti spasenja i u Božjem otkrivanju samoga sebe čovječanstvu.

Jišajevo stablo nastoji vizualno predstaviti važnu obiteljsku povijest našeg Spasitelja – obiteljsku povijest koja u Kristu postaje povijest našeg spasenja. Tradicija praćenja Kristovog rodoslovlja na ovaj način potječe iz srednjeg vijeka – iluminirani rukopis iz jedanaestog stoljeća sadrži prikaz Jišajevog stabla, a katedrala u Chartresu iz dvanaestog stoljeća može se pohvaliti vitrajem Jišajevog stabla. Naziv za ovaj vizualni prikaz Kristove baštine proizlazi iz odlomka u Izaijinom djelu koji naviješta: Izniknut će izdanak iz Jišajeva panja i grana će izrasti iz njegova korijena.

Isklijat će mladica iz panja Jišajeva,
izdanak će izbit’ iz njegova korijena.
Na njemu će duh Jahvin počivat’,
duh mudrosti i umnosti,
duh savjeta i jakosti,
duh znanja i straha Gospodnjeg. (Iz 11,1-3).

Izaijini su suvremenici vjerojatno pretpostavili da je taj “Jišajev korijen” David, veliki kralj Izraela. Ali odlomak je također proricanje dolaska Mesije, Davidova potomka i budućeg Kralja kraljeva. Tijekom došašća Crkva svoju pozornost usmjerava na Isusov dolazak.

Čak i danas mnoge obitelji vješaju jabuke na svoja božićna drvca kako bi istaknule vezu između istočnog grijeha i rođenja Spasitelja. “Da bismo mogli živjeti, bilo je potrebno da se Bog utjelovi i da bude usmrćen” (sv. Grgur Nazijanski). U Edenu je stablo donijelo smrt Adamovim grijehom, ali je Kristovo stablo smrti, Križ, postalo stablo života Njegovom žrtvom (vidi Rimljanima 5,18).