Oleksandr Shvetsov izgubio je nogu boreći se u Donbasu 2014. Dotaknuvši dno, pronašao je mir u Lurdu, a sada pomaže drugima da učine isto.
Oleksandr Shvetsov, ukrajinski vojnik, izgubio je nogu na fronti u Donbasu 2014. Utonuo je u zlouporabu droga i očaj. Ipak, mir je pronašao u Lurdu. “U Lurdu sam izašao iz ponora rata”, piše Aleteia.

Danas 38-godišnji ukrajinski veteran organizira hodočašća za osakaćene vojnike, kao i paramaratone tijekom kojih prikuplja sredstva za potporu ukrajinskim bolnicama koje pomažu žrtvama rata.

“Uvijek sam bio vjernik, ali priznajem da nisam bio primjer”, kaže vojnik. U rovove nije ušao zadnjih devetnaest mjeseci punog rata, nego 2014. godine, kada je počela ruska agresija koje se mnogi više ne sjećaju.

Oleksandr priznaje da se u vojsku prijavio pomalo slučajno. Dok je išao po papire koji potvrđuju njegovo pravo na proširenje roditeljske kuće, naišao je na regrutnu jedinicu u istoj zgradi. “Upoznao sam momke koji su bili spremni boriti se za svoju zemlju. U to vrijeme nisam razmišljao o tome da se pridružim, ali me jedan od časnika pitao želim li i ja postati vojnik. Slušajući njihove motive, nisam mogao odbiti,” prisjeća se veteran.

Dugo se nije mirio s gubitkom noge

Nakon nekoliko mjeseci obuke, Oleksandr se pridružio 39. mehaniziranoj brigadi. “S vremenom su nas poslali na prvu liniju oko Luganska. Prije nego što smo uspjeli ojačati svoje položaje, počeo je ruski napad. Osjetio sam da je nešto proletjelo pokraj mene i nakon nekog vremena sam shvatio da ne mogu ustati – prisjeća se.

Foto: Oleks Shevtsov/ Facebook Fan page

Oleksandr je potom evakuiran helikopterom u bolnicu u Kharkivu. “Vidio sam mnogo ozlijeđenih kolega, ali sam tek kasnije shvatio da mi je noga amputirana”, kaže. Duševne rane pokazale su se dubljim od fizičkih. Mjesecima je odbijao rehabilitaciju i ugradnju proteze.

Duševno i duhovno ozdravljenje u Lurdu

“Nisam prihvatio ono što mi se dogodilo u životu. Počeo sam piti, a onda sam počeo uzimati amfetamine. Mislio sam da će mi to psihički pomoći, ali bila je to iluzija”, priznaje. Dok je tonuo sve dublje u očaj, netko ga je potaknuo na putovanje u Lurd. “Patio sam od užasnih glavobolja. Nestali su nakon kupanja u bazenima u svetištu, a moja je tjeskoba također nestala”, kaže.

Priznaje da je previše pragmatičan da bi to nazvao čudom, ali kaže da je duboko u sebi želio da njegovi kolege veterani mogu doživjeti nešto slično – iskustvo koje će ih podići na noge i vratiti smisao životu. Tako se rodila ideja o hodočašćima ne samo u svetište u podnožju Pireneja, već i na druga važna vjerska mjesta.

Autobus heroja

Projekt je dobio naziv “Autobus heroj” jer je Oleksandr dobio dotrajali autobus s osamnaest sjedala. Međutim, nije imao dovoljno sredstava da organizira prvo hodočašće u Lurd za osakaćene vojnike. “Oglasio sam se na društvenim mrežama i odmah našao čovjeka koji je pristao sve platiti”, kaže. Prisjeća se da ga je tako brz razvoj događaja iznenadio.

Jedva čekam ponovno vidjeti nasmijanu djecu kako se igraju u parkovima, a da ne pate od tog neljudskog straha da će bombe pasti na njih.”

Zahvaljujući potpori koju je dobio, Oleksandr je odveo veterane u svetište Božjeg milosrđa u Krakow-Łagiewniki, gdje je sveta Faustina živjela i primila ukazanja, kao i u Svetu zemlju, pa čak i u Vatikan, gdje je skupina susrela papu Franju.

“Samarijanac osakaćenih vojnika”

Danas ga ljudi kojima je Oleksandr pomogao zovu Samarijancem osakaćenih vojnika. Mnogi veterani uspjeli su izaći iz tunela alkoholizma i posttraumatskog stresa, iako su se nakon ruske invazije na Ukrajinu neki od njih ponovno prijavili.

Hodočašća i pješačenja koja je organizirao Oleksandr u međuvremenu su postala popularna na društvenim mrežama. “Počeo sam koristiti društvene mreže za prikupljanje sredstava i pomoć bolnicama. Na primjer, organizirali smo paramaratone za vojnike kojima su amputirani udovi”, objašnjava Oleksandr. Zajedno s prijateljem koji je tijekom rata izgubio nogu i ruku, pretrčali su 75 milja, prikupivši dovoljno novca da kupe endoskop za kijevsku bolnicu.

Naglašavajući koliko mu je Lurd obnovio nadu, Oleksandr objašnjava da je više nego ikada želi vratiti ratnim ranjenicima i svim žrtvama ovog sukoba. “Jedva čekam ponovno vidjeti nasmijanu djecu kako se igraju u parkovima, a da ne pate od tog neljudskog straha da će bombe pasti na njih.”