Evanđelje današnje nedjelje nije nam lako slušati, kosi se to s našom ljudskom logikom, grijehom ranjenom. Izaziva to neki bunt u nama, čini nam se da nije pravedno praštati, ljubiti neprijatelja, moliti za progonitelje. Čini se pravednijim istjerati pravdu pa i po cijenu da postanem isti kao moj neprijatelj. Zato će mnogi sinovi ovoga svijeta, čineći silna zla, tvrditi kako se bore za pravdu, istinu, demokraciju, slobodu. Zbunjuje nas sve to! Zbunjuju nas naša grijehom ranjena ljudska narav, naši nagoni i porivi, naše slabosti i sklonost zlu, kao što nas zbunjuje i Božji poziv da budemo mudri na njegov način, da prepoznamo zlo i odupremo mu se dobrim. Može nam tu uvelike pomoći upravo današnje drugo čitanje, odlomak iz Pavlove poslanice kršćanima grada Korinta. Veliki, bogati lučki grad, poznat po luksuzu, ali i velikom nemoralu! Nije bilo lako biti kršćaninom u takvoj sredini gdje se sve mjeri novcem i prestižem, gdje se vrijednost čovjeka procjenjuje po skupocjenoj odjeći, bogatstvu i luksuzno opremljenim vilama.

Mudrost je u Svetom pismu istaknuta kao božanska krepost.

Stoga Pavao ističe važnost mudrosti. Mudrost je u Svetom pismu istaknuta kao božanska krepost. I samoga Boga naziva se Mudrim. No, valja nam razlikovati mudrost odozgo od mudrosti ljudske. Cijela jedna starozavjetna knjiga napisana je u slavu Božje mudrosti, silno različite od mudrosti ovoga svijeta koju Pavao naziva ludošću. I Isus je ljude podijelio na mudre i lude. Stoga nam je i govorio o mudrim i ludim djevicama, mudrom i ludom graditelju. Samo u svjetlu Božje mudrosti može se shvatiti i današnje evanđelje, kao i ostali evanđeoski zahtjevi. Ljudska mudrost tu ne pomaže, ona odvodi na posve krivi put. Što to znači biti mudar na Božji način? Biblijska mudrost ne temelji se na znanju koje stječemo intelektualnim naporom, iako je i ono važno. Veliko znanje može biti od velike koristi, ali može odvesti i u silnu oholost. Put do prave mudrosti vodi kroz poslušnost Božjoj riječi, kroz iskreno nasljedovanje Isusa Krista. Tu čovjek postaje mudar za Boga, iako ga ovaj svijet smatra ludim. Stoga se i postavlja pitanje: Je li nam važnije mišljenje Božje ili stavovi ovoga svijeta?

Mudar čovjek je tragatelj, on se ne smiruje u traženju istine dok ju ne nađe. On razmišlja, čita Božju riječ, sluša glas Crkve koja mu otkriva Božju istinu, o njoj razmišlja, uči gledajući primjere svetaca, molitvom se otvara Duhu Svetom koji je izvor prave mudrosti, redovitim se sakramentalnim životom čisti i posvećuje. Tako se mudrost Božja nastanjuje u srcu i umu čovjekovu. Božja mudrost mijenja naš pogled na svijet i čovjeka, pa i na samoga Boga. Ona nam pomaže da „zagrebemo“ ispod površine, da uđemo dublje u stvarnost.

Mudar čovjek ne zadovoljava se površnim, plitkim, jer najvrjednije se stvari nalaze dublje. Tek kad se ukloni površina, maska koja može zavarati, dolazi se do svetoga. Ako ćemo govoriti u duhu današnjeg evanđelja, tek kad ukloniš ono površinsko, ono što te ljuti kod drugoga, ono čime je taj drugi zavrijedio naziv „neprijatelja“, tek tada prepoznaješ čovjeka poput sebe, jednako grešnog i slabog, podložnog raznim negativnim utjecajima, predrasudama, lošem odgoju, vlastitim slabostima. Tada počinješ moliti i za neprijatelja da se obrati. Tada strpljivo podnosiš i nepravde. U progonima ne postaješ kao tvoj progonitelj, a u neprijateljstvima kao tvoj neprijatelj. Traži se tu velike mudrosti, i to Božje! Mudrost odozgo silno nam je potrebna u svim aspektima života, ne samo u odnosu prema onima koji (nam) čine zlo. Nemoguće je „doprijeti“ do Boga, osjetiti njegovu blizinu u svom životu bez njegove mudrosti jer ono površno nas zbunjuje, zavarava pa i dovodi do posve krivih zaključaka. Dublje ući u suštinu stvari, znači dodirnuti Božju istinu, skrivenu ljudskom oku.

Kako ćemo drukčije u euharistijskom kruhu i vinu prepoznati samoga Krista ako nismo spremni odmaknuti se od površine koja zavarava? Kako ćemo bez mudrosti Božje u sakramentu ispovijedi u grešnom svećeniku prepoznati samoga Krista? Kako ćemo u sakramentu potvrde u polaganju ruku i pomazanju prepoznati dar Duha Svetoga kad naše oči vide samo ono zemaljsko? Isto važi i za sve ostale sakramente. Zato nas Pavao danas poučava i potiče da budemo ludi kako bismo bili mudri. Ovaj se, naime, svijet oslanja samo na tjelesno, vidljivo i opipljivo. On ne priznaje nepregledni svijet duhovnih stvarnosti koje se ne daju izmjeriti ljudskim mjerilima i procijeniti ljudskom logikom. A svijet, pod vlašću Zloga, ne prihvaća poraz i ne priznaje svoju nemoć pred duhovnim, nego bahato Božju mudrost proglašava ludošću, a sve one koji ju slijede ludima. Stoga nas Pavao i tješi da se ne bojimo biti ludi ovome svijetu jer „mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom“. Samo i jedino tako moći ćemo ispod varave površine prepoznati ono bitno, bitno za skladan, sretan i smislen život ovdje na zemlji i za radost u vječnosti. Samo i jedino tako moći ćemo praštati neprijateljima, moliti za progonitelje, boriti se protiv mržnje i odbaciti svaki poriv za osvetom. Stoga, neka svatko od nas danas ovu svetu misu prikaže na samo jednu nakanu: „Gospodine, podaj mi svoje mudrosti, otkrij mi svoju istinu i duboko mi je u srce usadi da mogu gledati na tvoj način, razmišljati na tvoj način, praštati na tvoj način, trpjeti na tvoj način Pomozi mi, Gospodine, da budem mudar jer, kako kaže Knjiga Mudrosti: ‘Samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.’“ 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.