Isus je zasigurno promatrao dječicu oko sebe i njihovo ponašanje. Dobro je znao što je u ljudskom srcu, a dječje srce za Njega bilo je izvor radosti, jednostavnosti i posvemašnje predanosti. Stoga je odlučio izraziti uvjet za postizanje Kraljevstva nebeskoga upravo koristeći osobine djeteta.

Donosili Isusu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to Isus se ozlovolji i reče im: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
(Mk 10,13-16)

Isus je često morao odlaziti u skrovitost. Nije želio biti veličan među svjetinom. Majke su donosile dojenčad Isusu, a učenici su im to branili. Mislili su da djeca predstavljaju smetnju Učitelju, jer ona ionako ne mogu shvatiti Isusove riječi te je zbog toga bolje da ga ne uznemiruju. No kad je Isus primijetio što učenici čine izričito se i s ljutnjom usprotivio: “Pustite dječicu, neka dolaze k meni! Ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje! Jedna od najdirljivijih rečenica zapisana u Evanđelju! Zamislimo s koliko je ljubavi naš Gospodin promatrao djecu koja mu prilaze u svojoj jednostavnosti i čistoći srca!

Dijete mu prilazi takvo kakvo je, bez računice, bez mudrih riječi, bez ičega što bi moglo ponuditi Gospodinu osim sebe samoga.

Prilazi mu u nevinosti i čistoći svog malenog, krhkog i siromašnog srca. Dijete se ne može pohvaliti djelima ili zaslugama. Isus želi naglasiti da snaga Kraljevstva Božjega ne očekuje velebna djela i postignuća, već je to dar Božje milosti. Zato bira one koji u očima svijeta nemaju velikih vrijednosti.

Isusovi učenici moraju promijeniti svoj stav i shvatiti da trebaju postati kao djeca koja ništa ne znače, ništa ne mogu sama i ovisna o drugima, sve primaju kao dar.

Ako itko na svijetu ima pravo pristupiti Mu, onda su to djeca i to onako kako to najbolje čine: spontano, jednostavno i čisto.
Isus riječ upravlja svima: “Zaista, kažem vam, tko ne primi Kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” Možemo ući u Kraljevstvo Božje samo ako smo svjesni svoje malenosti, krhkosti, ništavnosti ali istovremeno i otvoreni da sve primimo iz ruke Očeve.

“Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. Brižne majke iz ovog ulomka donose svoju djecu da ih Isus dotakne. Isus ima vremena za djecu i njima očituje svoju ljubav. To izriču dva glagola: “zagrli ih” i “polažući na njih ruke” – blagoslivljajući ih. Prepustimo li se Isusovoj ljubavi, On nas blagoslivlja i daje nam milosni dar – sebe samoga!
Ovaj evanđeoski prizor srž je navještaja Evanđelja: u Isusu Kraljevstvo stječu oni koji se ne smatraju dostojnima. Dijete s lakoćom može izgovoriti: Abba-Oče-tatice, što odraslima nije lako izreći, a pogotovo prihvatiti da smo posve ovisni o nebeskom Ocu. Dijete nema ništa čime bi se moglo pohvaliti, nema što zahtijevati, ono ima samo ispruženu ruku siromaha. Isus ih kao takve prima i stavlja ih svima kao uzor za ulazak u Kraljevstvo.

Isus koristi osobine djeteta da bi pokazao na koji način bismo se trebali boriti da uđemo u Kraljevstvo nebesko.

Djeca žive u sadašnjem trenutku, zaboravljajući na nebitno oko sebe, dok odrasli često žive u prošlosti ili budućnosti dopuštajući da milosni trenutak susreta s Bogom svakodnevno prolazi.

Djeca su nevjerojatno uporna u ostvarivanju svojih ciljeva. Znaju biti krajnje tvrdoglava i ustrajna u svojim traženjima. Snagu i upornost koja ih pokreće u tome često je nemoguće pojmiti odraslima. Ona su zaigrana, znatiželjna i povjerljiva, dok su odrasli često potpuna suprotnost.Dječje srce otvoreno je i nevino. Ono je neprocjenjivi dar za svijet. Stoga je neizmjerno važno čuvati to maleno, krhko, tako Bogu milo srce koje je put prema nebu! Najnježniju sliku koju možemo vidjeti u Evanđelju jest zagrljaj Isusa i djeteta. Susret je to dva srca tako čista i nevina da pred tim prizorom padaju sve maske. Maske uz pomoć kojih nastojimo ići kroz život bez tog djetinjeg Abba – Tata, Tatice!,  oslanjajući se na vlastite snage kao da nam ne treba Očeva ruka. Isus nas poziva da dijete ljubimo iz razloga što ono jednostavno –jest! Ono je bez ičega, ništa nema i ne može. U dječjem srcu ne vrijede ljudski statusi i postignuća. Ono ne glumi. Djetetova dobrota obuhvaća i dobre i loše. Budimo kao djeca!