ŽIVOT PUSTINJAKA

Njihov (pustinjakov) život tjelesne samoće život je ljubavi bez utjehe, život koji je ipak plodan jer je pritisnut i pregažen voljom Božjom, sve što tu volju ima u sebi puno je značenja, čak i kada se čini da uopće nema smisla. Međutim, pustinjak ostaje u svijetu kao prorok kojega nitko ne sluša, kao glas koji vapi u pustinji, kao znak proturječja. Svijet ga ne želi jer on u sebi nema ništa što pripada svijetu. Ali ovo je njegova misija da bude odbačen od strane svijeta, koji u tom činu odbacuje strahovitu samoću samog Boga. Ipak, ovu samoću Bog je pozvao ljude na drugo zajedništvo sa sobom, kroz Kristovu muku i uskrsnuće, kroz samoću Getsemanija i Kalvarije i otajstvo Uskrsa, i samoću uzašašća, a sve to prethodi velikoj pričesti na Pedesetnicu.

Samo snažne, iskusne i duboko kontemplativne duše mogu se suočiti s takvim životom i u njemu ustrajati.

O anahoretima znamo vrlo malo jer su otišli u pustinju da ostanu, a u pustinji su se pravi pokopali dok su posrnuli bili odbačeni od nje. Ovi su ljudi hodali gorućom zemljom i slijedili stup oblaka koji ih je skrivao od pogleda i vodio u zemlju mlijeka i meda. Međutim, o toj zemlji nema ni riječi. Sve što im je bilo važno bio je sam prijelaz, izgnanstvo, putovanje kao stranci na zemlju. Pustinjakova pećina pravi je “mučenik”. Tamo su otišli “boriti se sa svim smrtima”: smrću tijela, smrću čovjeka, smrću čak i vlastitog uma, samo da bi živjeli s Bogom u tišini. Anđeo na vratima groba ne umara se ponavljati prolaznicima: “Onaj koga tražite, Antuna, Petra, Makarija, Arsenija, nije ovdje.”

Samo snažne, iskusne i duboko kontemplativne duše mogu se suočiti s takvim životom i u njemu ustrajati. U stvari, morat će se suočiti s mnogim iskušenjima i boriti se s mnogim borbama kako bi disciplinirali svoja tijela i duše, kako bi se oslobodili i usmjerili sve svoje aktivnosti na Nevidljivog Boga.

Izvor: The Australian Catholics Page/Facebook:  Iz knjige – Zov pustinje