“U vremenu u kojem živimo kod mladih se uočava značajan porast psiholoških poteškoća i raznih oblika psihopatoloških stanja: od depresije, anksioznog poremećaja, ovisnosti o digitalnim sredstvima, te drugih oblika ovisnosti. Nažalost kao društvo nismo osviješteni o važnosti emocija i njihove uloge u životu. Emocije treba znati prepoznati, prihvatiti te usmjeriti da budu vođene razumom i vrijednostima. Mladi često ne znaju opisati svoja emocionalna stanja, ne znaju se nositi sa neugodnim emocijama, sve je slabija samoregulacija  te sve fragilnija psihološka struktura”, poručila je prof. Smoljo – Dobrovoljski, upozorivši na ovaj gorući problem.

Mnogi napeti odnosi, klevete, ogovaranja, neopraštanja,  hranjene su neugodnim emocijama koje osoba nije uspjela procesuirati te napraviti distancu od onog doživljenog ili proživljenog, ostaje zarobljena u starim obrascima. Rast i sazrijevanje koštaju.

Duhovna dimenzija jedna je od tri dimenzije koja je svojstvena ljudskoj naravi, tj. duhovna komponenta je dio nas. Obitelj je mjesto tjelesnog, psihološkog-socijalnog i duhovnog razvoja, a tako bi u obitelji  trebali učiti razvijati i duhovnu dimenziju. “U svijetu materijalizma i hiperkonzumerizma se zapostavlja duhovna dimenzija, a ‘glad za duhovnim’ koja je svojstvena čovjeku ako nije zadovoljena duhovnim sadržajem, molitvom, sakramentalnim životom onda može biti kompenzirana drugim sadržajima”, naglasila je.

Emocionalna nepismenost

Govoreći o širem kontekstu ovog problema, naša je sugovornica spomenula i emocionalnu nepismenost. “To možemo vidjeti u raznim našim interpersonalnim odnosima, impulzivnim reakcijama, pasivnim ili aktivnim obranama. Afektivno zrela osoba se ne da zarobiti od svojih emocija, naprotiv, prepoznaje ih, prihvaća i stavlja pod sud razuma, vrijednosti, u našem slučaju evanđeoskih vrijednosti i tek onda reagira. Mnogi napeti odnosi, klevete, ogovaranja, neopraštanja,  hranjene su neugodnim emocijama koje osoba nije uspjela procesuirati te napraviti distancu od onog doživljenog ili proživljenog, ostaje zarobljena u starim obrascima. Rast i sazrijevanje koštaju. Mnogi govore da se žele mijenjati, ali kad treba platiti cijenu promjene i ne ostati u infantilnim reakcijama i nasladama, onda mnogi odustanu. Nema osobe koja nije proživjela teške trenutke u životu. Ali mi nismo ono što nam se dogodilo, mi imamo slobodu postati ono što izaberemo. Pitanje je što smo izabrali i što nas formira ili deformira.”

Iz odnosa s Bogom mogu ‘procvjetati’ i odnosi s drugima i sa svijetom.

U nastavku razgovora, prof. Smoljo – Dobrovoljski kazala je kako svako izbjegavanje suočavanja sa sobom, sa stvarnim životom, sa radostima, sa poteškoćama, sa frustracijama, rezultira bježanjem u svijet fantazije, kompenzacija, virtualnih ili digitalnih odnosa. “Bježanjem u nerealni svijet zavaravamo sebe, druge, gubimo sebe, gubimo druge. Konačni rezultat bježanja je gubitak smisla života, gubitak radosti života. Dogodi se da život postane preživljavanje. Za to nismo stvoreni. Stvoreni smo kao djeca Božja za radost života za poslanje koje ima svrhu, cilj. Ako sam „duboko“ upao u „naslade“ ovoga svijeta, duhovno, Božje može biti daleko, nestvarno, iluzorno. Često u društvu čujemo o važnosti čišćenje tijela nakon blagdana pa govorimo o raznim detox dijetama i pripravcima, a što je sa duhovnim deteoxom? Držim da oporavak čovjeka počinje vraćanjem sebi i Bogu. Iz odnosa s Bogom mogu ‘procvjetati’ i odnosi s drugima i sa svijetom.”

Propustili smo kao društvo ranije se intenzivno baviti preventivnim mjerama.

Nazire li se rješenje?

“Digitalne ovisnosti su u strašnom porastu. Stanje je alarmantno, a svaka ovisnost je bolest.  Propustili smo kao društvo ranije se intenzivno baviti preventivnim mjerama. Sada je nažalost vrijeme kada smo često suočeni sa  postavljanjem dijagnoze i liječenja”, poručila je, ali i naglasila kako ne treba očajavati i ne gubiti nadu. Treba tražiti načine kako ponuditi mladima kvalitetno vrijeme kako bi užitke i radosti života proživljavali kroz realne odnose. “To podrazumijeva da se organiziraju aktivnosti, radionice, susreti, rast i razvoj na duhovnoj dimenziji.

Na pitanje kako pristupiti ovom problemu, sugovornica je objasnila kako se treba  vratiti izvorima u punom smislu te riječi. “To znači realnosti života, realnosti odnosa: mlade osposobljavati za život kroz odnose, razvijati empatiju i suosjećanje. Pomoći mladom čovjeku da uči, doživi da postoji drugi/Drugi i da bez tog drugog/Drugog se ne može razviti kao čovjek. Dijete treba vidjeti zdrave odnose u obitelji. Obitelj je temelj. Mnoge obitelji su u krizi. Treba pomoći obiteljima, roditeljima, a time pomažemo i djeci”, zaključila je.