Treća je nedjelja došašća, koju nazivamo i „radosna nedjelja“. Prve dvije nedjelje liturgijska čitanja upućivala su nas na budnost i slušanje glasa koji nas je u pustinji pozivao da pripravimo put onome koji dolazi u ime Gospodnje. Vjerujem da znamo o kome se radi, tko je najveći novozavjetni prorok – Ivan Krstitelj. On koji se nalazi u tamnici jer je prekorio Heroda zbog njegove veze s Herodijadom prethodno je svojim učenicima nagovijestio da je Isus Mesija kojeg ljudi očekuju, Onaj koji uzima grijehe svijeta. Sada iz tamnice šalje svoje učenike da pitaju je li Isus Krist doista Mesija koji treba doći. Kako to da ih šalje ako je prethodno u Isusu prepoznao Mesiju? Čini se da u to nije sumnjao toliko Krstitelj, koliko njegovi učenici. Sigurno nisu očekivali krotkog i milosrdnog Mesiju, već strogog i snažnog, koji će svojim autoritetom i silom kažnjavati neposlušne grešnike. Ivan ih upravo zbog njihovih nedoumica i unaprijed stvorenih predrasuda šalje Isusu kako bi shvatili da im je slijediti Učitelja iz Nazareta, a ne više njega, sada osuđenog na smrt.

Kako su i učenici samo ljudi koji nekad ne razumiju (u njima se možemo svi prepoznati), pitaju Isusa je li On onaj koji treba doći, ali  Isus im odgovara svojim čudima, odnosno djelima koja je činio. Tko je onda Ivan? Prorok? Da, odgovara Isus, čak i više od proroka, jer ne samo da je propovijedao obraćenje onima koji su čekali spasenje Izraela, nego se i sâm obratio pravom Mesiji. Ivanovo propovijedanje bilo je odlučujuće za plan o pripremi Isusova dolaska. Isus to naglašava pokazujući na Ivana kao najvećeg rođenog od žene. Ali i sam Ivan, prorok, pozvan je shvatiti novost koju Bog namjerava postići u Kristu i koja nas čini dionicima njegova Kraljevstva. Ivan zna da smisao proroštva nije predviđanje, nego obećanje. A Božja su obećanja uvijek iznad naših očekivanja.

Zapitajmo se što mi očekujemo od Isusa. Jesmo li uistinu radosni? Istinska radost, na koju smo danas pozvani, nije biti iznenađen Isusom, Bogom koji dolazi na drukčiji način od onoga kako ga očekujemo, ispunjavajući svoja obećanja koja se razlikuju od naših očekivanja. Mnogi su Židovi očekivali političkog osloboditelja, Krstiteljevi su učenici očekivali strogog Mesiju koji će svojim autoritetom druge opominjati i koriti. A mi? Svatko bi ga htio na svoju sliku i priliku, ali malo je onih koji su ga spremni dočekati onakvog kakav On zapravo jest.

Poruka ove treće nedjelje mogla bi biti ova: prihvatiti Isusa zbog onoga što On jest i zbog onoga što uči, a ne zbog onoga što bismo mi htjeli. Imamo prilike svaki dan u svojim životima pokazati da je Mesija među nama, da svakodnevno čini čuda. No puno je i onih slijepih, gluhih, hromih, koji još uvijek čekaju svoga Mesiju. Nastojmo njima biti „preteče“ koji će naviještati ponovni Isusov dolazak. Zato se Ivan i pita: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? (Mt 11,3).

Stavimo li ovo Ivanovo pitanje upućeno Isusu u kontekst današnjeg vremena, zapitajmo se i mi: Isuse, jesi li doista ti taj koji u nama možeš pobuditi nadu da ćemo konačno vidjeti ispunjenje naše želje za mirom, pravdom, ljubavlju? Jesi li ti taj koji nas možeš osloboditi od tereta koji nas zarobljava da budemo u potpunosti tvoji i hrabro svjedočimo promjenu svoga razmišljanja i življenja? Odgovore na ova pitanja moći ćemo potražiti u sebi samima ako zavirimo u svoju nutrinu i budemo svjesni Kristove prisutnosti u našem životu. Još više, ako je drugima oko sebe nesebično pokazujemo uzornim življenjem. U tome nam pomaže Ivan Krstitelj, koji nam svima pokazuje značajke kršćanskoga života: kad ste u nedoumici, nikad nemojte stati jer put traženja istine na ovoj zemlji ne poznaje granice.

Pripravimo put Gospodinu tako da ga prihvatimo zbog onoga što On jest i zbog onoga čemu nas uči, a ne zbog onoga što bismo mi htjeli.

Draga braćo i sestre, bliži nam se Božić, koji barem na trenutak donosi mir i radost u svijet koji se sve više raspada, očajnički čeznući za spasenjem, za mirnim i spokojnim životom. Velik dio čovječanstva živi usred rata, straha, terora, mržnje, bijede, gladi, bolesti, najdublje tjeskobe. U strpljivom iščekivanju Isusova ponovnog dolaska, kad će doći i nagraditi svaku našu gestu dobrote i ljubavi, pozvani smo biti znakovi njegove prisutnosti u ovome svijetu. Pripravimo put Gospodinu tako da ga prihvatimo zbog onoga što On jest i zbog onoga čemu nas uči, a ne zbog onoga što bismo mi htjeli. Učinimo njegov način razmišljanja, govora i djelovanja našim vlastitim i tako ćemo biti istinski sretni i druge činiti sretnima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Darija Hrge prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.