Duhovna maksima Sv. Louis de Montforta sažeto sažima ono što se ponavljalo od davnina: Ad Jesum per Mariam (Po Mariji k Isusu), piše Michael R. Heinlein s portala Simply Catholic.  Plod marijanske pobožnosti sjedinjenje je s njezinim božanskim Sinom. Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog koncila Lumen Gentium navodi da Crkva smatra pobožnost prema Majci Božjoj važnom jer ona “zauzima mjesto u Crkvi koje je najviše nakon Krista, a opet nam vrlo blizu” (br. 54). Marijanska pobožnost Crkve dobro je izrečena riječima enciklike Rosarium Virginis Mariae iz 2002. pape sv. Ivana Pavla II: „među stvorenjima nitko ne poznaje Krista bolje od Marije; nitko nas ne može bolje upoznati s dubokim poznavanjem njegove tajne od njegove Majke ”(br. 14).

Možda nema voljenije marijanske pobožnosti od krunice. Ona nudi priliku za meditativno promišljanje otajstava Kristovog i Marijinog života – i prizmu kroz koju možemo razmišljati o vlastitom kršćanskom životu.

Također je poznata i krunica Gospe od sedam žalosti. Ova je molitva dio pobožnog života Crkve od 13. stoljeća.

Povijest krunice krunice seže do 1240. godine, kada se sedam mladih redovnika povuklo u brda izvan Firence u Italiji. Suvremenici svetog Dominika, nastojali su uspostaviti novi vjerski red pod nazivom Serviti, posvećen životu molitve, pokore i službe u ime našeg Gospodina i njegove Blažene Majke. Promicali su predanost Gospi Žalosnoj kao priliku da uz njezinog razapetog Sina štuju njegovu žalosnu Majku (vidi Iv 19,25-27).

Kroz stoljeća mnogi su sveci također radili na poticanju pobožnosti prema Žalosnoj Gospi, uključujući i Svetu Brigitu od Švedske. U 18. stoljeću osnivač Redemptorista sveti Alfonz Liguori radio je na poticanju pobožnosti prema Blaženoj Majci, skrećući svježu pozornost na Majku Žalosti. Njegova poznata “Marijina slava” sadrži meditacije o Marijinim tugama, popularne i danas.

Servijska krunica poprima oblik i popularne krunice. Umjesto misterija, u Marijinu životu postoji sedam tuga predloženih za meditaciju. Uz uvodnu i završnu molitvu jedinstvenu za pobožnost, servijska krunica završava s tri Zdravomarije, koje predstavljaju Marijine suze.

U Marijinoj patnji možemo pronaći način da razumijemo svoju patnju.

Na mnogo načina ova pobožnost pomaže čovjeku da razmisli o vlastitoj osobnoj grešnosti. Svako ljudsko biće koje je ikada živjelo ili će živjeti odgovorno je za raspeće našeg Gospodina, kako stoji u Katekizmu (vidi br. 598). Stoga se srce Marijine tuge nalazi u surovoj stvarnosti da je njezin Sin rođen kako bi umro – za naše grijehe. Sve u njegovu životu cilja prema Križu. Doista je cijeli Kristov događaj došao donijeti otkupljenje – oprost naših uvreda protiv Boga. Ali ne samo da naši grijesi oštećuju ili uništavaju naš odnos s Bogom, već grijeh utječe na cjelokupnu ljudsku solidarnost (vidi KKC, br. 1872) i uvodi stvarnosti poput patnje (vidi KKC, br. 418). Kad razmišljamo o Marijinoj tuzi, suočavamo se s tom stvarnošću; žalosna je majka tužna zbog naših grijeha.

U Svetom pismu zabilježeno je sedam događaja snažne tuge i žalosti u Marijinu životu.

Predanost Marijinoj tuzi pruža priliku za razmišljanje o njoj koja je “puna milosti” i koju je Bog odabrao za svoju Majku. Odabir je često povezan s nečim izuzetnim i časnim, osobito ako je Bog odabirao. Predanost Žalosnoj Gospi pomaže nam da se sjetimo da naklonost koju nam Bog pokazuje nije imuna na patnju. Baš kao što je Bog izabrao Mariju da bude sastavni dio povijesti spasenja, razmišljanje o njezinim iskustvima tuge omogućuje nam da shvatimo da je Bog živ i aktivan čak i u tim istim iskustvima u našem životu. U Marijinoj patnji možemo pronaći način da razumijemo svoju patnju. Slijede neka razmišljanja koja će pomoći u razmišljanju o ovoj stvarnosti.

Sedam Marijinih žalosti

Šimunovo proročanstvo

Prva žalost, na mnogo načina, postavlja temelje za ostale. Novopečeni roditelji znaju za radost i strahopoštovanje koji okružuju prve mjesece nakon rođenja djeteta, osobito kod prvorođenca. Četrdeset dana nakon poroda, kad je Isus imao nešto manje od 6 tjedana, Marija i sveti Josip dovode ga da ga predstave Bogu u jeruzalemskom hramu (vidi Lk 2,22-24). Ovaj čin obožavanja i zahvaljivanja, uobičajen za roditelje svakog prvorođenog Židova, vjerojatno je bio dan radosti za mladu majku. Njezina se radost pretvorila u čuđenje, kaže sveti Luka u svom evanđelju, kada je proročki Šimun priznao Isusa za dugo očekivanog Mesiju Izraela. Pa ipak, usred njezine radosti, zastor se spušta kad Šimun izjavljuje: “Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan -a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«(Lk 2, 34-35). Ova tuga ilustrira kako Božji putevi nisu naši; radost i tuga isprepletene su radi postizanja Božjih nakana. Iz tog razloga, Marija je voljno i s ljubavlju prihvatila sve svoje tuge i patnje čak i kad je prihvatila Božji plan za nju na navještenje.

Bijeg u Egipat

Sveti Josip je odmah poduzeo radnju nakon oštrog upozorenja koje je dobio u snu (vidi Mt 2,13). Bilo je potrebno izbaviti Kristovo dijete od prijetnji ubojitog Heroda koji je pokušao zaklati novorođenog kralja o kojem je čuo od mudraca. Sveti Josip vodio je svoju svetu obitelj u Egipat, kako je uputio anđeo Gospodnji. Radost Marijinog majčinstva dodatno je potisnuta jer Sveta obitelj mora poprimiti status emigranta. Kao majka puna ljubavi, Marija sada mora biti snažna za svog božanskog Sina suočena s teškoćama i neizvjesnošću. Isus, Marija i Josip postaju stranci u tuđoj zemlji. Pouzdali su se u Boga, ne znajući sljedeće korake njegova plana. Pritom nas uče kako pretvoriti bol u čin vjere i molitve.

Gubitak Isusa u Jeruzalemu

Kad je Isus imao 12 godina, Sveta je obitelj hodočastila u Jeruzalem na Pashu (vidi Lk 2, 41-52). Na povratku kući, njegovi roditelji mislili su da se s karavanom vraća u Nazaret. Kad su došli ustanoviti da nije s nikim, odvojili su se od karavane i vratili se u grad tražiti Isusa – simbolično tragajući tri dana. Roditelj ne može zamisliti tugu koja bi u takvom trenutku imala svoje kandže na ljudskom srcu. Nedvojbeno su sumnje u sebe i samooptuživanje paralizirali ovo dvoje roditelja. Što Marija misli kad pronađe Isusa u Hramu? Čitatelji ne saznaju praktična objašnjenja za ovaj događaj u Evanđelju. Je li Isus mogao nekome reći za svoj plan, a vijest nije stigla do njegovih svetih roditelja? Je li on bio samo tinejdžer koji je odlučio učiniti po svome? Čini se da nema takve mogućnosti. Umjesto toga, jasno je da je Isus jednodušan u vršenju Božje volje već u mladosti. Ovdje Isus modelira primat poslušnosti Božjoj volji, što često može ostaviti druge zadivljenim i uplašenim kao što je to učinio godinama kasnije s apostolima (vidi Mk 10,32). Marija je bez sumnje razmišljala o tajanstvenim i strašnim prigodama poput ove u svom srcu (vidi Lk 2,19), boreći se kako bi razaznala njihovu svrhu – nikada nije dobila potpunu jasnoću sve do godina kasnije na Križu.

Susret s Isusom na Križnome putu

Evanđelja nam ne govore kada je Isus posljednji put vidio svoju majku. Zapravo, uopće nam se ne govori mnogo o njoj tijekom Isusova javnog života i službe. I, u ovoj četvrtoj tuzi, Marija susreće svog pretučenog i krvavog Sina koji odlazi na mjesto svojega pogubljenja. Zamislite Marijin šok kad je saznala za neopravdano uhićenje svog Sina i smrtnu kaznu nakon njegovog lažnog suđenja u Pilatovu pretoriju. Kako je to moralo biti za Mariju? Znala je da je njezin Sin začet Božjom moći, a ipak je podvrgnut najponižavajućem i nepravednom ljudskom iskustvu. Ovdje nam Marija svjedoči kako je to pouzdati se u Boga, čak i kad se čini kao da nema razloga za to. Ne boji se pratiti svog Sina do njegove smrti, ukazujući nam da bi ljubav prema Bogu trebala biti iznad svega. Ovdje učimo iz ‘Marijine škole’ da bi u našoj tuzi, kao i u Marijinoj, naša primarna briga u svemu trebao biti njezin Sin.

Isus umire na križu

Evanđelje po Ivanu kaže da je Marija stajala podno Isusova križa (vidi Iv 19,25). I to nije sporedan detalj. Kao što je slučaj s kulturnim i društvenim normama, bilo je očekivanja kako bi se žena u Marijinoj situaciji ponašala. Javni prikazi tuge nisu bili neuobičajeni, možda čak ni očekivani. Marija je trebala biti u bijedi zbog pogubljenja svog Sina. Ali što bi to dokazalo? Takva bi tuga bila šamar Bogu. Takvo bi ponašanje bilo poricanje Božjeg plana. Stajanje je bilo znak snage i odlučnosti. Stojeći uz križ, Marija pokazuje svima oko sebe – a i nama – da zna da smrt njezina Sina nije kraj njegove priče. Marija je ikona vjere na Križu, ali to joj ne uklanja tugu. Ne oduzima bol gledanje njezina Sina kako dahće i izgovara posljednje riječi. Ne oduzima prolazne trenutke sumnje koji mogu mučiti umove čak i najvećih svetaca. Na kraju, Isus nije bio sam u svojim patnjama na Kalvariji. Njegovo srce nije bilo jedino tamo probodeno mačem. I Marijino je, iako figurativno, ispunjavalo Šimunovo proročanstvo.

Raspeti / Foto: Dario Zürchauer

Isus je uzet s križa

Majka ima neiskazane nade i snove za bebu koju grli u naručju. Majke ne bi smjele smatrati da su ti snovi uništeni, na sličan način držeći beživotno tijelo svog djeteta u naručju. To je neusporediva tuga – konačnost koju niti jedna majka ne može zamisliti.

Ono što je još gore čini to što je Marijin sin pogubljen. U njegovoj smrti nema ničeg prirodnog, kao da bi time stvari bile još bolje. No, s obzirom na okolnosti, postoji još veća mogućnost da mržnja okupira srce. Pa ipak Marija to ne čini.

Dok gleda svojeg raspetoga sina kao da moli i vjeruje u Božji plan.

Čuvena Michelangelova skulptura ove šeste tuge jedno je od najprepoznatljivijih umjetničkih djela u kršćanskom svijetu – Pietà. U njegovu prikazu ovog događaja, Marija se pojavljuje vrlo mlada, možda čak i mlađa od svog beživotnog Sina. To je ilustracija njezine čistoće – kao bezgrešna nema ništa od grijeha i zla što kvari. Nego, kao u molitvi, Marija zahvaljuje za svog Sina. Ona ima vjeru u Božji plan, živi u nadi u Božje obećanje. Ovdje Marija poznaje samo ljubav dok gleda u njega koji je upravo izveo najveći ljubavni čin. Marija pokazuje čovječanstvu da je moguće živjeti na način koji je u suprotnosti sa svim instinktima grijeha. Ovdje, u svojoj tuzi, Marija mržnju pretvara u ljubav ogledajući svog Sina.

Isus je pokopan

Isus i Marija nemaju mnogo materijalnih sredstava. Kao njegov jedini preživjeli član obitelji, Marija ne može svom sinu dati grob. U poniznosti ona mora ovisiti o milosrđu mnogih, poput sv. Josipa iz Arimateje, koji ustupa vlastiti grob za Isusovu uporabu. A Marija i druge žene vjerojatno ne žele učiniti ništa drugo nego se pobrinuti za tijelo svog ljubljenog Isusa. No, kako židovski zakoni zahtijevaju, moraju pričekati dok subota ne završi.

Ukop je pridodao sve konotacije posljednjeg poziva života. Nema zaobilaženja. Mnoge se obitelji danas odlučuju za više kozmetičkih pokopa svojih najmilijih, odlučujući se oprostiti posljednji put – ako se pokop uopće odabere, u udobnosti kapelice na groblju, a ne na hladnom, oštrom grobu. To čini smrt voljene osobe previše stvarnom. Puna težina onoga što se dogodilo na taj Veliki petak mora da je u tom trenutku neizmjerno otežavala Mariji. No, je li smrt problem koji treba izbjeći ili treba prihvatiti taj korak u životu duše?

Ova tuga pretpostavlja se u evanđeoskim izvješćima o Isusovom pokopu, a tradicija ju održava na životu. Marija nam pokazuje da je ukop prilika za život kao ikona nade. Umjesto da dopusti da je očaj osakati, unatoč tjeskobi i boli, Marija prati tijelo svoga Sina do konačnosti groba. Marija svjedoči nadu koja bi trebala biti naša dok smo se svi opraštali od svojih najmilijih uvjereni nadom u uskrsnuće tijela za koje tvrdimo da vjerujemo. Marijina nada ukazuje na to da u njezinu srcu postoji tračak radosti koja je čeka na Uskrsno jutro, kada će joj se suze pretvoriti u ples koji je obećao Psalmist (vidi 30, 12) jer je Bog vjeran.

Krunica Krunica sedam žalosti Marijinih

Znak križa.

Uvodna molitva

Čin kajanja

O Marijo, Presveta Djevice…

Razmatranje i molitva

Oče naš

Sedam Zdravo Marija

Zdravo Kraljice

Prije svakog Otajstva, moliti: O Marijo, Presveta Djevice, Premilosrdna majko, ne dozvoli da ikada zaboravimo pregorku muku tvoga sina Isusu koju je za nas podnio!