“Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete” ( Mt 6, 7-15).

Priču o tri isposnika i vladici prenosimo s portala www.bebamur.com.

Vladika iz jednog grada putovao je brodom u Solovecki. Vjetar je bio povoljan, vrijeme vedro, nigdje nije bilo valova. Bogomoljci – od kojih su neki ležali, neki jeli, neki sjedjeli u grupicama – razgovarali su jedan s drugim. I vladika je izašao na palubu, šetao je tamo-amo po mostu.

Dođe vladika do pramca, vidi, okupila se grupica ljudi. Omanji čovjek pokazivao je rukom nešto prema moru i govorio, a ljudi su slušali. Vladika zastade i pogleda tamo kud je pokazivao čovjek: ništa se nije vidjelo, samo se more presijavalo na suncu. Priđe bliže i stade slušati. Opazi čovjek vladiku, skide kapu i ušuti. I ostali opaziše vladiku i poskidaše kape u znak poštovanja.
– Ne snebivajte se, braćo – reče vladika – i ja sam prišao da čujem što priča ovaj čestiti čovjek.
– Ta eto priča nam ribar o isposnicima – reče jedan odvažniji trgovac.
– O kakvim isposnicima? – upita vladika, dođe do ograde palube i sjede na sanduk. – Ispričaj da i ja čujem. Što si pokazivao?
– Ma eno nazire se otočić– reče čovjek i pokaza naprijed na desnu stranu. – Na onom otočiću žive isposnici, spašavaju svoje duše.
– Gdje je otočić? – upita vladika
– Budite tako ljubazni i gledajte u pravcu moje ruke. Vidite oblačić, malo ulijevo od njega vidi se kao neka pruga.
Vladika je gledao, gledao, mreškala se voda na suncu, ali njegove neprivikle oči nisu mogle ništa vidjeti.

– Ne vidim – reče. – Pa kakvi to isposnici žive na tom otočiću?
– Božji ljudi – odgovori seljak. – Odavno sam čuo za njih, ali mi se nije pružila prilika da ih vidim, tek sam ih prošle godine vidio.
I ribar ispriča kako je bio krenuo da lovi ribu, kako ga je struja odnijela do tog otoka i nije znao gdje se nalazi. Ujutro je krenuo da izvidi gdje se nalazi, naišao na zemunicu i ugledao kraj zemunice jednog isposnika, a tada su se pojavila još dvojica; nahranili su ga i osušili mu odijelo i pomogli mu da popravi čamac.
– Kako izgledaju? – upita vladika.

– Jedan je malen, poguren, u dubokoj starosti, biće da ima preko sto godina, sijeda brada počela već da se linja, i neprestano se osmjehuje i ozaren je kao anđeo nebeski. Drugi je viši rastom, isto tako star, u pohabanom odijelu, široka sijeda požutjela brada, a čovjek jak: prevrnu moj čamac kao čabar, ne stigoh ni da mu pomognem – a i on je isto tako ozaren. A treći je visok, brada mu je do koljna i bijela kao snijeg, a on smrknut, obrve mu se nadnijele nad oči i na sebi nema ničega, samo je opasan rogožinom.
– O čemu si razgovarao sa njima? – upita vladika.
– Mahom su šutljivo radili, malo su razgovarali jedan s drugim. Pogleda li jedan, onaj drugi već razume. Stadoh pripitivati visokog, žive li odavno ovdje. Namršti se on, promrmlja nešto kao da se ljuti, a onaj starac odmah ga uhvati za ruku, osmjehnu se – i visoki se smiri. Starina samo reče “spasi nas” i osmjehnu se.
Dok je seljak govorio, brod se sve više približavao otoku.

– Evo, sada se sasvim dobro vidi – reče trgovac. – Budite tako ljubazni i pogledajte, – reče on, pokazujući.
Vladika se zagleda. I zaista, ugleda prvu prugu – otok. Gledao je vladika, gledao, pa krenu prema krmi, dođe do kormilara.
– Kakav se to otočić– veli – vidi tamo?
– Nekakvo bezimeno. Mnogo ih je tu.
– Je li točno – veli – da tamo starci žive isposničkim životom?
– Priča se, ali ja ne znam da li je to istina. Ribari su ih, vele, vidjeli. Ali, i oni na prazno blebeću.
– Želio bih da se iskrcam na otok da vidim isposnike – reče vladika. – Može li se to nekako?
– Brodom se ne može prići – reče kormilar. – Čamcem bi se moglo, ali treba pitati kapetana.

Zašto biste ih željeli posjetiti? Ljudi su mi pričali da su užasno glupi, ništa ne shvaćaju ni govore, poput kakvih riba su!

Pozvaše kapetana.
– Želio bih da vidim te isposnike – reče vladika. – Možete li me prebaciti?
Kapetan ga stade odvraćati: – Svakako da bismo mogli, ali ćemo se dugo zadržati, i ako mi je dopušteno da primijetim, nemate ih zašto vidjeti. Ljudi su mi pričali da su ti starci koji tamo žive užasno glupi, ništa ne shvaćaju i ništa ne umiju ni da kažu, kao kakve morske ribe.
– Ali ja bih da ih vidim – reče vladika. – Platit ću vam za trud, odvezite me.
Drugog izlaza nije bilo, kapetan izdade naredbu, mornari upraviše jedra na drugu stranu. Kormilar okrenu brod, zaploviše prema ostrvu. Iznesoše vladiki stolicu na pramac. On sjede i zagleda se. Svi se ljudi okupiše na pramcu, svi gledahu prema otoku. I oni koji su imali oštriji vid, već su vidjeli stijene na otoku i pokazivali zemunicu. A jedan je čak razaznao i tri isposnika. Iznese kapetan dvogled, pogleda kroz njega, pruži ga vladici. ”Zaista”, veli on, ”tamo na obali, desno od velike stijene, stoje tri čovjeka”.

Pogleda vladika kroz dvogled, upravi ga na tu stranu, stvarno, stoje trojica: jedan visok, drugi manju, a treći sasvim mali: stoje na obali, drže se za ruke.
Kapetan priđe vladici. – Ovdje, brod mora stati. Ako vam je po volji, izvolite se odavde prebaciti čamcem, a mi ćemo se usidriti.
Istog časa odmotaše uže, oboriše sidro, spustiše jedra – brod se trže, zaljulja. Spustiše čamac, uskočiše veslači, a vladika siđe niz ljestvice. Ukrca se vladika u čamac, sjede na klupicu, prihvatiše se mornari vesala, zaploviše prema otoku. Doploviše u tren oka. Vide, stoje tri isposnika i drže se za ruke.
Pristadoše veslači uz obalu, čakljom privukoše čamac obali. Izađe vladika.

Recite mi, kako se vi molite Bogu i kako živite svoj život?

Pokloniše mu se isposnici, on ih blagoslovi, a oni se još dublje pokloniše. I vladika im poče govoriti.
– Slušao sam – veli – da vi, Božji starci, vodite ovdje isposnički život, molite se za ljude Kristu-Bogu, a ja sam eto, po milosti Božjoj, nedostojni sluga Kristov, kome je naloženo da se stara o Njegovom krotkom stadu; te sam želio da i vas, sluge Božje, vidim i da vas, ako mogu, poučim.
Isposnici šute, osmjehuju se, pogledaju jedan drugog.
– Recite mi kako vodite isposnički život i kako služite Bogu – reče vladika.
Uzdahnu srednji isposnik i pogleda u najstarijeg, u starinu; namršti se visoki isposnik i pogleda u najstarijeg, u starinu. I osmjehnu se najstariji, starina, i reče: ”Ne znamo mi, slugo Božji, služiti Bogu, samo sebi služimo, sebe hranimo”

– Kako se vi molite Bogu? – upita vladika.
I starina reče. ”Ovako se molimo: trojica vas, trojicu nas, Gospode pomiluj nas”.
I samo što starac isposnik to reče, sva tri isposnika podigoše oči prema nebu i sva trojica rekoše: ”Trojica vas, trojicu nas, Gospode pomiluj nas”.
Nasmija se vladika i reče:
– To ste vi čuli za Svetu Trojicu, ali se ne molite kako valja. Svidjeli ste mi se, Božji starci, vidim da želite ugoditi Bogu, ali vi ne znate kako da služite. Ne treba se tako moliti, već me slušajte, naučit ću vas. Neću vas učiti po svom nahođenju, već ću vas naučiti iz Svetog pisma, onako kako je Bog naložio svim ljudima da mu se mole.

I poče vladika isposnicima tumačiti kako je Bog sebe otkrio ljudima; protumači im za Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog Duha i reče:
– Bog sin je sišao na Zemlju da spasi ljude i naučio je sve kako da se mole. Slušajte i govorite za mnom.
I stade im vladika govoriti “Oče naš”. I ponovi jedan isposnik “Oče naš”, ponovo drugi isposnik “Oče naš”, ponovi treći “Oče naš”. – “Koji jesi na nebesima” Ponoviše isposnici: “Koji jesi na nebesima”. Ali se smete srednji isposnik, ne reče točno; ne izgovori dobro ni visoki, goli, usta su mu bila obrasla brkovima, te nije mogao izgovarati čisto: nerazgovjetno promrmlja i treći, bezubi isposnik.
Vladika ponovi još jednom, i isposnici ponoviše još jednom. I sjede vladika na kamen, a isposnici stadoše kraj njega, i gledahu mu u usta, i ponavljahu za njim, dok je govorio. I sve do večeri zadrža se vladika s njima: i deset, i dvadeset, i sto puta ponavljao je jednu riječ, a isposnici su ponavljali za njim. Oni su grješili, on ih je ispravljao i nagonio da ponovo ponavljaju iz početka.
I ne napusti vladika isposnike sve dok nisu naučili molitvu Gospodnju. Očitaše je oni ponavljajući za njim i očitaše je sami. Najprije je naučio srednji starac i izgovorio cijelu. I vladika je tražio da još jedanput, i još jedanput kaže, i on ponovi još jednom, i druga dvojica su ponovila cijelu molitvu.

Čamac / Foto: CWCIAus

Već je počeo da se smrkava, Mjesec se stade pomaljati iza mora, kad vladika ustade da krene na brod. Oprosti se vladika od isposnika, oni padoše pred njim na koljena. On ih podiže i redom ih izljubi, naloži im da se mole kako ih je naučio, sjede u čamac i zaploviše prema brodu.
I plovio je vladika prema brodu, slušao je kako isposnici u tri glasa ponavljaju molitvu Gospodnju. Stadoše se primicati brodu, nisu više čuli glasove isposnika, već su ih samo vidjeli pri mjesečini: stoje na obali, na onom istom mjestu, tri isposnika – onaj manji u sredini, a visoki sa desne, srednji sa lijeve strane. Doveze se vladika do broda, pope se na palubu, digoše sidro, razapeše jedra, vjetar ih nape, pokrenu brod i oni zaploviše. Dođe vladika na krmu, sjede tamo i jednako gledaše prema otočiću. Isposnici su se u početku vidjeli, zatim su iščezli iz vida, nazirao se samo otok, zatim je i on iščezao, samo je more treperilo pri sjaju Mjeseca.

Otkud čovjek nasred mora?!

Bogomoljci legoše da spavaju i na palubi se sve primiri. Vladici se, međutim, nije spavalo, sjedio je sam na krmi, gledao more, tamo gdje je iščezao i otok, i razmišljao o dobrim isposnicima. Mislio je na to kako su se oni radovali što ih je naučio molitvi, i zahvaljivao se Bogu za to što ga je uputio da pomogne Božjim isposnicima, da ih nauči Božjoj riječi.
Sjedio je tako vladika, razmišljao, gledao more, gledao u onom pravcu gdje je iščezao otok. I svjetluca mu nešto pred očima – čas ovdje, čas ondje, svjetluca svjetlost na valovima. Najednom, opazi, blista se i bjeasa nešto u snopu mjesečine: bjelasa se ili galeb ili jedro na čamcu. “Čamac”, pomisli, “na jedrima juri za nama. Brzo će nas stići. Bio je daleko, daleko, a sada se već vidi sasvim blizu. Ali, da je čamac, nije čamac, na jedro ne liči. A nešto juri za nama i sustiže nas”. I vladika nikako da razazna što je to: da je čamac, nije čamac, da je ptica, nije ptica, da je riba, nije riba. Na čovjeka liči, prilično je veliko, ali otkud čovjek na sred mora. Ustade vladika, priđe kormilaru:
– Pogledaj, – veli – što je to?
– Što je to, rođeni moj? Što je to? – upita vladika, a već i sam vidi, jure po moru isposnici, bijele se i bjelasaju njihove sjede brade, i kao da stoje, približavaju se brodu.
Obrnu se kormilar, prepade se, ostavi kormilo i povika prodornim glasom:
– Gospode! Isposnici jure za nama po moru, kao da idu po zemlji! – Čuše ljudi, ustadoše, pojuriše svi prema krmi. Svi vidješe: jure isposnici, drže se za ruke – oba krajnja mašu rukom, daju im znak da stanu. Sva trojica jure po vodi kao po suhom, a ne miču nogama.
Ne stigoše mornari zaustaviti brod, a isposnici već stigoše, priđoše uz sam bok broda, podigoše glave i progovoriše u jedan glas:
– Zaboravili smo, slugo Božji, zaboravili smo tvoj nauk. Dok smo ponavljali – pamtili smo, samo što smo prestali da ponavljamo, promače nam jedna riječ – zaboravismo, sve se rasprši. Sve smo zaboravili, nauči nas opet.
Prekriži se vladika, prignu se prema prema isposnicima i reče:
– Uslišit će Bog vašu molitvu, starci Božji. Nemam vas čemu učiti. Molite se za nas grešne.
I vladika se pokloni isposnicima do zemlje. I zastadoše isposnici, okrenuše se, krenuše morem natrag. Sve do jutra vidjela se svjetlost na onoj strani na koju su otišli.

Lav Nikolajevič Tolstoj

Iz knjige: PRIČE IZ »NOVE AZBUKE«

Prevela: Marija Kijametović-Stojiljković (uz prilagodbu na hrvatski jezik)