"Međutim, kad umre netko tko je živio sam, otuđen od obitelji, tko za njime tuguje? Tko tuguje za beskućnikom?", napisala je djelatnica Nacionalnog misijskog ureda i volonterka Vlatka Bakran Burić na svojem Facebook profilu. Na dirljiv način se oprostila od gospodina Tihomira, koji je iznenada preminuo u prosincu prošle godine.
Kad umre neka poznata osoba, društvene mreže užare se od poruka/sjećanja/žaljenja/divljenja… Međutim, kad umre netko tko je živio sam, otuđen od obitelji, tko za njime tuguje? Tko tuguje za beskućnikom? Kad umre poznata osoba, spominjemo njezin trud/rad/uspjeh/kako je osoba utjecala na nas i kakav trag je ostavila…divimo se… Tihomir je umro krajem prosinca, a nismo ni znali.
Zadnjih par puta sreli smo se u Jukićevoj kad smo donosili kolače. Tada smo rekli da ćemo se fotkati svaki put kad se vidimo, i bilo nam je smiješno kako se sretnemo u Jukićevoj…mi nosimo kolače, a on riba peć. Kad smo bili u veljači, razmišljala sam si hoću li opet sresti Tihomira, ali nisam ga vidjela…i bila sam sigurna da je zauzet poslom u kuhinji i nekako smo se mimoišli…isto sam pomislila i prošli vikend. Međutim, sinoć sam zvala sestre da pitam za Tihomira jer nisam ga vidjela od prosinca…. Svaki slobodan trenutak pomagao je u Jukićevoj.
Mi koji smo ga poznavali, znamo ga kao čovjeka koji je uvijek bio spreman pomoći.
Ne samo u kuhinji, već i ljudima koji su na smještaju. Prekvalificirao se za njegovatelja i radio taj posao, ali i pomagao sestrama oko njege za stare i nepokretne štićenike (mijenjao im pelene, kupao, hranio, pomagao u kuhinji,…, ma sve što treba). Nekoliko godina Tihomir je prodavao Ulične svjetiljke, ali uvijek je težio tome da se osamostali i svoje mjesto prodavača prepusti drugome…
Pronašao je posao, smještaj, trudio se i radio….a svaki slobodan trenutak volontirao je u Jukićevoj jer u vrijeme kad je bio beskućnik, sestre su njemu puno pomogle. To je bio njegov način da kaže hvala i pomogne drugima. 14. svibnja Tihomir bi proslavio 43. rođendan. Mi koji smo ga poznavali, znamo ga kao čovjeka koji je uvijek bio spreman pomoći.
Ne ostavljaju trag slavni, već svi. Posebno oni najtiši, skoro nevidljivi.
Npr….kad smo planirali put s prodavačima i falilo je mjesta u autu – Tihomir se ponudio i prevezao ekipu gdje je trebalo…pa se vratio do Zagreba da odradi posao koji ima, a onda opet došao u dogovoreno vrijeme i vozio natrag. Jednostavno, ništa mu nije bilo teško. 2016. je bio s nama u Rimu na susretu s Papom, i bio je jedan od onih koji su uvijek skakali kad god bi nešto trebalo donijeti/ponijeti…ma biiiilo što… Tihomir je iznenada preminuo. Nije bio slavna osoba koju svi znaju…tek nekoliko nas volontera ga poznaje, ali svakako je ostavio trag… Trudio se živjeti ispravno, popraviti što god može da bude bolje, bio je tih i miran, i trudio se pomoći gdje god može… Da nije volontirao kod sestara, pitanje je kako bismo znali da je preminuo jer nije došao na posao i pomagati u Jukićevu…a uvijek se držao dogovora/obećanja…i sestre su potražile njega. Ne ostavljaju trag slavni, već svi. Posebno oni najtiši, skoro nevidljivi. Neka počiva u miru.