Pogledajte bilo koji sportski događaj – od nogometa preko tenisa do mješovitih borilačkih vještina – i primijetit ćete nešto značajno: neizbježno prisustvo sudaca, prenosi Sam Guzman s portala Catholic Gentleman. Suci postoje da bi provodili pravila igre, jer svaki sport koji vrijedi gledati ima pravila, a ponekad su ona vrlo složena. Pravila osiguravaju fair play, ali sportašima također daju granice unutar kojih mogu vježbati i mjeriti svoje vještine. Boksački meč bez granica pravila markiza od Queensburyja brzo bi se pretvorio u kaos. Uši bi se mogle nekažnjivo odgristi, a udarci ispod pojasa bili bi česta pojava. Mohammed Ali, Joe Frazier i Rocky Marciano bili su sjajni borci, ne zbog sirovog, nekontroliranog nasilja ili prljavih udaraca, već zato što su se znali boriti u skladu s pravilima i čak ih koristiti u svoju korist. Pravila čine sportaša i čine igru. 

Živimo u doba koje prezire pravila i strukture i gledamo ih kao grubo kršenje naše neograničene slobode.

Riječ “zapovijed” mrska je svakome tko je umočen u postmodernu ideologiju, jer dogme radikalne autonomije nalažu da nitko nigdje ne može stati na put onome što ja želim; nitko mi nikad ne može reći ne, čak i ako želim poreći ili izmanipulirati temeljne činjenice stvarnosti. Chesterton je jednom rekao: “Uskoro ćemo doći u svijet u kojem čovjek može biti progonjen zbog toga što kaže da dva i dva čine četiri, u kojem će ljudi progoniti herezu nazivajući trokut trostranom figurom i objesiti čovjeka zbog ludila svjetine vijestima da je trava zelena.” Pa, taj dan više nije u dalekoj budućnosti. Taj dan događa se sada.

Kao što pravila čine igru, tako omogućuju procvat života u svijetu. Potrebne su nam granice da bismo napredovali i bili bolji. Radikalna autonomija, u svoj svojoj privlačnosti, u konačnici je mit koji završava samo bijesom, nasiljem i očajem. Kamen možete nazvati loptom, ali i dalje će vas boljeti kad je udarite. Ne možete se boriti protiv stvarnosti i pobijediti. Isto tako u moralnom životu.

Pojedinci danas žele vjerovati da je moralnost basna stvorena da potisne njihovu zabavu. Činiti što god želimo siguran je put do sreće, mislimo. Ali kao što u fizičkom svijetu postoje zakoni djelovanja i reakcije, tako i oni postoje u duhovnom svijetu.

Neuređena akcija svaki put će ubrati poremećene rezultate. Ipak, nesvjesni ove stvarnosti, većina modernih mistificira se kad njihovi neuređeni i nemoralni postupci ubiju bolne i nesretne rezultate. Umjesto da ispitujemo jesu li naši postupci temeljni uzrok naše patnje, mi umjesto toga koristimo svoje ogromne moći znanosti i tehnologije kako bismo pokušali ukloniti njihove posljedice. Međutim, time stvaramo samo nekoliko novih problema i stvari se dalje pogoršavaju. 

Od početka svog utemeljenja od strane Isusa Krista, Crkva je proklamirala moralna učenja i dala svojoj djeci pravila kojih se trebaju pridržavati. Nekom autsajderu to se može činiti nepotrebnim i pretjerano složenim. Ipak, ove crkvene zapovijedi nisu ništa manje od pravila igre života.

Foto: Randy Fath / Unsplash

Crkva u svojoj mudrosti, kao i svaki dobar roditelj, zna da se čovjeku s vremena na vrijeme mora reći  Ne radi njegove koristi.

Postoji, naravno, dobar razlog za sve što Crkva podučava i dostupno je svima koji se raspituju, a crkvena su učenja teško proizvoljna. Krajnji cilj njezinih zapovijedi nije bijeda, naprotiv! Krajnji cilj je ljepota, radost i sreća bez kraja! Zapadno društvo, nekada kršćansko u svojoj srži, potpuno je odbacilo i okrenulo se s nasilnom mržnjom protiv učenja Crkve. A opet ne možemo shvatiti zašto patimo. Umjesto da shvate da je možda Crkva cijelo vrijeme bila u pravu, frustrirani pojedinci krive Crkvu i njezino učenje za njihovu bol. Kad bi samo Crkva bila eliminirana, tada bismo mogli nekažnjeno uživati ​​u svojim poremećajima. Ali baš kao i u fizičkom svijetu, i duhovni svijet djeluje po zakonu djelovanja i reakcije. Neuredne radnje ubiru neuredne rezultate. Ne možemo se boriti protiv stvarnosti i pobijediti. 

Foto: Robert Collins / Unsplash

Pravila su neophodna za punu ljudsku sreću. Pravila čine igru, ali i čovjeka. Radostan čovjek živi po zapovijedima jer zna da djela imaju posljedice, i kao što loši postupci ubiru loše rezultate, dobri postupci donose plod u radosti i trajnom miru. Jedini način da se to sa sigurnošću zna je testirati i iskusiti na sebi. Kako biste pronašli sreću i mir, odbacite bezakonje koje samo vodi u bijedu i ponizno zagrlite zapovijedi. Jer ovo je put do trajne sreće, radosti i mira, kako u ovom, tako i u sljedećem životu.