Jedan takav primjer pronalazimo u starijem sinu iz Lukine prispodobe (15,11-32). Stariji sin pokazuje svoju pravednost. Nije to toliko njegova osobna pravednost koliko pravednost koju baštini iz svoje tradicije; ista ona pravednost zbog koje je Mojsije morao donositi zakone – zbog Izraelove tvrdoće srca. Stariji sin nije kadar otarasiti se takve pravednosti i prihvatiti povratak i status mlađega brata, a time ni njegovu promjenu života, stavova, misli, razumijevanja sveukupne stvarnosti, ukratko, njegovo obraćenje. Mlađi je sin do „svoje pravednosti” došao težim putem, proživljavajući iskustvo ozbiljne egzistencijalne izgubljenosti, napuštenosti i nezaštićenosti. Stariji sin nam otkriva svu tvrdoću našega srca kad treba prihvatiti promjenu nabolje kod drugoga. Tako brzo i jednostavno prihvatimo promjenu nagore: malo se začudimo i idemo dalje. No kad se radi o promjeni nabolje kod drugih tada se s njom teško mirimo.
Ponekad nam, u našoj gorljivosti za pravdu, opraštanje postaje tek nepoželjna alternativa. Mislimo kako je potrebno vršiti pravednost i gotovo. Zbog takva stava teško prihvaćamo i opraštamo, te nerado ne uspijevamo prihvatiti činjenicu da i drugi mogu biti opravdani, da Bog opravdava i one koji odlaze iz zemaljskoga raja i očeve kuće. Nerijetko, nažalost, mislimo kako Bog samo nama gleda kroz prste, a prema drugima bi morao biti strogo pravedan. Znajući za nepravednost drugih (o, Bože tko je pravedan pred tobom!), teško se mirimo kad vidimo kako su drugi zauzeli mjesta na kojima smo i mi, kako idu u istu crkvu, mole iste molitve, članovi su iste zajednice. Gledamo ih sa sumnjom, ne vjerujemo u istinsku mogućnost promjene njihova života i u to da čak mogu postati boljima od nas. Ima nešto u nama duboko neopraštajuće što nas tjera da u drugima i malu nepravednost vidimo kao neoprostivu.
Ponekad nam, u našoj gorljivosti za pravdu, opraštanje postaje tek nepoželjna alternativa.
Iako smo svi u svojoj naravi izgubljeni sinovi, ipak kad se radi o drugim izgubljenim sinovima kod nas proradi narav starijega sina. Tada se hvatamo propisa i osuđujemo pogrešne korake mlađega sina, te smatrajući sebe pravednima mislimo samo kako ne učiniti pogrešan korak. Takva naša opreznost uzrokovana je najčešće kalkulantskim mentalitetom, a ne toliko ljubavlju prema zapovijedima, pa i onim Božjim. Ponekad, umjesto da se veselimo, teško se mirimo s povratkom drugih na pravi put. Nepomirenost se očituje u tome da im stalno prigovaramo ono prošlo lišavajući ih sadašnjosti, te ih ne prihvaćamo kao one koji su rame uz rame s nama na putu spasenja. Kao da ne vjerujemo u mogućnost njihove promjene i obraćenja. Poput starijega sina ne prihvaćamo da se oni koji su jednom odlutali mogu i vratiti, da im iskustvo te nesretne daleke zemlje može, po Božjoj promisli, pomoći da postanu drukčiji, zreliji i bolji nego prije te da sada više razumiju i bolje cijene, pa i mrvice u očevoj kući.
Stariji sin nije nikada iskusio što znači biti bez očeva doma, nego je živio (slijepo) opslužujući zapovijedi koje mu je namrla tradicija, ne uživajući u njima. On se srdi, jer sada shvaća da otac daje više od zapovijedi, da svoju milost nije vezao samo uz zapovijedi. On vidi oca kao strogoga zakonodavca, ne opaža njegovu brižljivost, izvor oproštenja, zaštitu pod svaku cijenu, pa i pod cijenu vlastitoga života.
Nepomirenost se očituje u tome da im stalno prigovaramo ono prošlo lišavajući ih sadašnjosti.
Mlađi sin, koji je na trenutak otišao u daleku zemlju, pokazuje nam da naš život na trenutak može izgubiti smjer. No on je i na toj stranputici, ako ne racionalnim znanjem onda možda intuitivnom logikom, otkrio sliku oca koji ima raširene ruke, zna se ganuti, zna prirediti iznenađenje te koji je milosrdan koliko i pravedan. Mlađi sin na koncu otkriva sliku povjerljivoga i vjerodostojnoga oca. On se nije bojao uprljati ni riskirati kako bi došao sebi. Mlađi je sin uistinu sazrio. Vraćajući se u očevu kuću, ponovno opslužuje zapovijedi od kojih se udaljio, ali ih više ne vrši hladno i bez volje ne uživajući u njima, nego ih ovoga puta prepoznaje kao izraz Očeve milosrdne brige, njegova povjerenja i vjerodostojnosti. Stariji sin još nije došao do toga stupnja razumijevanja i zaključivanja. Njemu su zapovijedi tlaka, opslužuje ih često ni sam ne znajući zašto (da bi se mogao proveseliti s prijateljima?!). Ne prepoznaje ih kao izraz Božje brige za njega, pa ih zato podnosi, a „ne isplati” mu se odustati od njih. Zbog toga i ne prepoznaje bratov povratak kao povratak zbog kojega se treba veseliti. Nije shvatio da u očevu domu zapovijedi nisu prepreka nego milost.
Izvor: Svjetlo riječi