Brz tehnološki razvoj, ekspanzija radija i televizije, a istodobno podijeljenost svijeta na dva bloka, istočni i zapadni, koji su se i po pitanju medijskih sloboda dobrano razlikovali, bili su dovoljan povod Svetome Ocu za pisanje enciklike kojom je želio istaknuti pozitivne strane izuma koji su u mnogome promijenili svijet i komunikaciju. Istodobno nije propustio ni ukazati na negativnosti i opasnosti koje po odgoj djece i mladih može prouzročiti neodgovorno korištenje filma, radija i televizije. Bila je to ujedno druga enciklika posvećena sredstvima društvenih komunikacija objavljena 21 godinu nakon Vigilanti cura iz 1936., donosi Nedjelja.ba.

Zainteresiranost Crkve

Odmah na početku enciklike Pio XII. napomenuo je kako se određeni izumi, među koje je ubrojio sredstva društvenih komunikacija, tiču čovjekova duha te ih je Crkva kao takve prihvatila: „Ne samo s osobitom radošću, već također s majčinskom brigom i budnom pažnjom, želeći zaštititi djecu od svih opasnosti s kojima će se susresti na putu napretka“ (MP 4). Otvorenost tadašnjeg crkvenog učiteljstva novim načinima komuniciranja vidljiva je i u primanju u audijencije raznih stručnjaka iz kinematografije, radija i televizije te ustanovom posebnog Povjerenstva iz 1954. sa zadaćom pažljiva proučavanja kinematografije, radija i televizije vezane uz vjeru i moral. Zbog takvog istodobno otvorena, ali i vrlo oprezna stava Pio XII. istaknuo je kako je učiteljstvo naišlo na određeno nerazumijevanje i otvorene napade od „pojedinaca koji se vode neurednom težnjom za dobiti ili su žrtve pogrešnih shvaćanja o dostojanstvu i slobodi ljudske naravi, odnosno lažnog poimanja umjetnosti“ (MP 16).

Razlozi pisanja enciklike

Uzimajući u obzir kompleksnost tadašnjih društvenih događanja te do tada neviđen napredak u tehnološkom smislu, crkveno učiteljstvo je kao razloge pisanja enciklike navelo davanje uputa i smjernica o korištenju filma, radija i televizije. Kako je u dokumentu navedeno, na to ih je potaknula svijest kako iz suvremenih tehničkih napredaka mogu proizići, kako najveće dobrobiti, isto tako i najveće opasnosti; kako utjecaj koji tehnička sredstva imaju na čovjeka mogu ga dovesti do kraljevstva svjetla, plemenitosti i ljepoti, ali i gurnuti u područje tame, izopačenosti i neobuzdanim nagonima; da koliko audiovizualna sredstva mogu služiti čovjeku, također mogu biti uzrokom velikoga zla.

Stoga je Papa u korištenju sredstava društvenih komuniciranja zahtijevao da njihov sadržaj bude upravljen jednom uzvišenom cilju, a to je učiniti ljude u stanovitom smislu Božjim pomoćnicima. Nedvosmisleno je poručio kako zlo ne može imati svoj izvor u Bogu, niti u tehničkom izumu, nego samo u čovjeku koji može svojom slobodom zloporabiti darove (usp. MP 29) pa tako i sredstva društvenih komunikacija.

Uloga države, Crkve i pojedinca

Za Pija XII. u pravljenju sadržaja i korištenju kinematografije, radija i televizije svi imaju odgovornost: javne vlasti, djelatnici koji stvaraju program, Crkva, obitelj i pojedinac. Tako je istaknuo da javne vlasti trebaju omogućiti pristup sredstvima društvenih komunikacija te kako je pogubno ukoliko bi se njima koristili isključivo sa svrhom političke promidžbe i postizanja ekonomskih ciljeva (usp. MP 35). Vjernicima je savjetovao da se, u skladu sa svojim mogućnostima, pobrinu koristiti ona sredstva koja im služe za posvećivanje duša (usp. MP 32). Ponovno je podsjetio kako Crkva ima afirmativan stav prema sredstvima pomoću kojih se šire vijesti i informacije koje su potrebne ili korisne za opće dobro, ali je isto tako upozorio kako je neprihvatljiva teorija o apsolutnoj slobodi izražavanja (usp. MP 36). S tim u svezi naveo je: „Zavrjeđuju svaku osudu oni koji tvrde da treba podupirati i poticati određene sadržaje koje prenose putem tih sredstava premda su u suprotnosti s moralnim redom, ako zadovoljavaju umjetničke i tehničke standarde“ (MP 38). Kako bi se zaštitilo javno ćudoređe, Papa je od vlasti zatražio „tešku dužnost nadziranja novih sredstava društvenih komunikacija“ (MP 39). Pri tome je smatrao kako ta vrsta nadzora nije nepravedni pritisak na slobodu pojedinca jer je držao: „Ako se ne postave moralna ograničenja, tada će ona nesumnjivo kočiti duhovni razvoj ljudi i slabjeti njihovo ćudoređe“ (MP 42).

Svrha audiovizualnih sredstava

Pio XII. posebnu pozornost u enciklici posvetio je svrsi novih audiovizualnih sredstava društvenih komunikacija te je poručio kako bi ih bilo krivo razumijevati samo sredstvima koja služe razonodi i zabavi, nego ih treba promatrati pod vidom prenošenja kulturnih i odgojnih vrijednosti koje na taj način mogu utjecati na ispravno izgrađivanje i razvoj društva (usp. MP 45). Poručio je kako se to treba događati na tri područja: informacija koje se objavljuju, naobrazbe koju pružaju i zabave koju nude. Kako bi se vjernici pravilno služili sredstvima društvenih komunikacija, Papa ih je potaknuo neka nauče birati programe koji su u skladu s naukom Crkve. Pri tome veliku bi ulogu trebale imati škole, župe, obitelji kako se u domove ne bi „uvuklo otrovno ozračje materijalizma, lakomislenosti i hedonizma“ (usp. MP 67).

Podsjetio je i na odredbu svoga prethodnika Pija XI. koji je odredio biskupima osnivanje nacionalnih ureda za reviziju čiji je zadatak promicati dobre filmove, a ostale svrstavati u pripadajuće kategorije. Ova odluka, s današnje točke gledišta, najviše podsjeća na nekadašnji Indeks zabranjenih knjiga te se čini iluzornom, kao i dio enciklike u kome se obratio profesionalnim djelatnicima u kinematografiji: filmskim kritičarima, vlasnicima kinodvorana i distributerima, glumcima, producentima i redateljima. Tako je na primjer glumcima poručio: „Poštujući vlastito ljudsko i umjetničko dostojanstvo, neće pristati glumiti u lascivnim scenama, niti sudjelovati u snimanju nemoralnih filmova“ (MP 96). Dok je kod opomene producentima i redateljima otišao i korak dalje: „Upućujemo očinski poziv producentima i redateljima katolicima da ne dopuste snimanje filmova koji bi se protivili kršćanskoj vjeri i moralu: ako se to, ne dao Bog, dogodi, biskupi će ih morati opomenuti pribjegavajući, također, ako bude potrebno, odgovarajućim kaznama“ (MP 102). Iz toga je vidljiva nakana Pija XII. i tadašnjeg učiteljstva za očuvanjem ćudoređa i željom za pravljenjem kvalitetna sadržaja koji će biti na duhovnu korist gledateljima. Međutim, iz današnje perspektive jasno je da u tomu nisu imali posebna uspjeha.

Poziv na odgovornost

U završnom dijelu enciklike govorio je i o radiju i televiziji te o svim blagodatima koje su oni donijeli. Pri tome je podsjetio na važnost odgovorna korištenja ovih sredstava društvenih komunikacija, osobito u obiteljskim domovima. Pozvao je i svećenike i vjernike na stjecanje primjerene naobrazbe na području audiovizualnih sredstava komunikacije. Osobito je potaknuo biskupe da se zauzmu kod javnih vlasti kako bi se osigurale vjerske emisije, prije svega prigodom blagdana.

Pio XII. bio je svjestan koju je moć imala televizija i u zadržavanju ljudi u kućama pa je tu vidio mogućnost jačanja obiteljskih veza. Već tada, dakle prije 65 godina, govorio je o prijenosima misa koji mogu jačati vjeru i posvećivati one koji ne mogu osobno sudjelovati na euharistiji, ali je također napomenuo kako to nije isto što i sudjelovati na božanskoj žrtvi. „Umjerenost u gledanju televizije, mudrost u dopuštanju djeci da gledaju samo one programe koji su primjereni njihovoj dobi (…), njihovo udaljavanje od televizije kada se na njoj prikazuju nedolični programi: sve su to ozbiljne dužnosti koje roditelji i odgojitelji moraju savjesno ispunjavati“ (MP 152), istaknuo je tada Papa uz poruku da televizija nikada ne bi trebala služiti širenju zabluda i zla, nego mora biti sredstvo za prijenos informacija, odgoja i preobrazbe.

S odmakom od 65 godina te s daljnjim razvojem sredstava društvenih komunikacija, prije svega s pojavom interneta koji je u sebi objedinio tradicionalne medije: novine, radio i televiziju, stav Crkve se nije puno promijenio. Ona i dalje afirmativno gleda na njihov razvoj pa i sama sudjeluje u njemu, ali i dalje poziva, potiče, upozorava na nužnost odgovorna korištenja njima. Slobodno se može zaključiti da je Crkva možda promijenila „jezik komunikacije“, ali da su načela iz enciklike Miranda prorsus i dalje aktualna.