Crkva se 21. listopada spominje blaženoga Karla Habsburga, austrijskoga cara, ugarskoga, hrvatskoga i češkog kralja (te kralja i nadvojvode brojnih drugih zemalja), posljednjega vladara Habsburške monarhije. Ako izuzmemo Karađorđeviće (koji se i nisu posebno nazivali “hrvatskim kraljevima”), Karlo Habsburg-Lottaringen (ili Lothringen) bio je posljednji hrvatski kralj. Naime, nakon pogibije hrvatsko-ugarskoga i češkoga kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju 1526., gdje je pao braneći svoje zemlje od najezde Osmanlija, hrvatsko je plemstvo 1527. izabralo Ferdinanda I. Habsburga za hrvatskoga kralja.

Ferdinand je još prijašnjim ugovorima i ženidbenima vezama bio legitiman nasljednik Ludovika II. na češkom, ugarskom i hrvatskom prijestolju, ali je ovim činom hrvatskoga plemstva na znakovit način potvrđeno državno pravo samostalnog hrvatskog kraljevstva koje se u pravnom smislu nije nikada izgubilo u personalnoj uniji Hrvatske s Ugarskom tijekom prijašnjih stoljeća. Karlo Habsburg-Lottaringen je bio potomak habsburške dinastije kojega su kao nasljednika Franje Josipa (brata njegova djeda) 1916. godine dopale krune habsburških zemalja.

Malo se u Hrvatskoj danas govori, uči ili piše o njezinom posljednjem kralju, a još manje se zna, pa i u Crkvi, da ga je 3. listopada 2004. papa sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim. I za njegovu suprugu, caricu i kraljicu Zitu od Bourbon-Parme (1892.-1989.), 2008. pokrenut je službeni proces beatifikacije. Hrvatskoj je javnosti možda više poznat njihov sin Otto Habsburg (1912.-2011.), europski političar koji se istaknuo oko međunarodnog priznanja Hrvatske početkom 1990-tih godina.

Posljednjih godina raste zanimanje za život i djelo Karla Austrijskoga, čija se 100. obljetnica smrti ove godine obilježava, osobito u kontekstu rasprava i razmišljanja o budućnosti Europske unije i njezina duhovnog i kulturnog identiteta, ali i među katolicima diljem svijeta.

Spomendan mu se slavi 21. listopada, dan njegova vjenčanja sa Zitom, a spominje ga se kao uzor kršćanskoga muža i oca, a njihov brak kao primjer kršćanske bračne ljubavi. Uoči vjenčanja, zaručnici Ziti je rekao: “Hajdemo sada pomoći jedno drugome stići u nebo.”

Karlo je rođen kao pranećak cara i kralja Franje Josipa 17. kolovoza 1887. u Persenbeugu, u Austriji, a umro je 1. travnja 1922. u progonstvu u Funchalu na portugalskom otoku Madeiri, gdje je i pokopan. Dok je bio mlad, nije se očekivalo da će naslijediti prijestolje jer je bio tek jedan od nećaka Franje Josipa.

Karlo je do samoga kraja bio čovjek Euharistije i posebne ljubavi prema Gospi – ni kao vojni zapovjednik i poglavar države nije prestao svakoga dana moliti krunicu.

Međutim, kada je prijestolonasljednik Franz Ferdinand, zajedno sa suprugom Sofijom, u Sarajevu ubijen 1914. godine Karlo je smrću Franje Josipa 30. studenoga 1916. (usred Prvog svjetskog rata) postao car Karlo I. austrijski, odnosno kralj Karlo IV. hrvatsko-ugarski i češki. Vladao je velikim povijesnim Habsburškim carstvom ili Austro-Ugarskom tek dvije ratne godine. Karlo i Zita su se, kao članovi drevnih europskih kraljevskih obitelji, poznavali od malih nogu. Njihov brak nije bio plod političkih interesa, već sklopljen iz ljubavi. Oboje su bili odgojeni u katoličkim obiteljima, a svoju su vjeru vrlo ozbiljno doživljavali i iskreno živjeli.

Blaženi Karlo I. Austrijski i kraljica Zita od Bourbon-Parme

Na vjenčanom prstenju para bilo je ugravirano: Sub tuum praesidium confugimus, sancta Dei Genitrix (Pod tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice).

Karlo je tu molitvu često izgovarao. Karlo i Zita podupirali su jedno drugo kao u istinskoj supružničkoj ljubavi, uvijek sa sviješću da sakramentom ženidbe stoje i u posebnom odnosu prema Bogu. U kratkom braku imali su osmero djece ističući se, unatoč silnim obvezama i državničkom položaju, kao brižni i dobri roditelji. Na svako dijete, od kojih su neki rođeni u progonstvu, gledali su kao na Božji dar. Karlo je od malih nogu odgajan u katoličkoj pobožnosti.

Njegovao je snažnu pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i redovito s obitelji obavljao pobožnost prvih petaka u mjesecu.

Također, Karlo je do kraja bio čovjek Euharistije i posebne ljubavi prema Gospi Zabilježeno je da je još kao dječak pomagao siromašne novcem kojeg bi zaradio prodajući cvijeće i povrće iz maloga vrta.

Vršenje vladarskog poziva shvaćao je kao misiju kojom ga je Bog obdario i trudio se vršiti Božju volju u ljubavi i brizi za dobrobit povjerenih mu naroda. Neki su njegovo uporno zalaganje za mir opisali kao državničku mlakost. Karlo je jedini od svjetskih vladara dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir tijekom Prvoga svjetskog rata. Jednom je napisao: Svo moje zalaganje uvijek je, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način.

Više o ovom blaženom kralju pročitajte u novom broju Glasnika Srca Isusova i Marijina.