Jedna od najčešćih grešaka koje činimo je razmišljanje o grijehu samo kao pravnoj stvari. To jest, da se u grijehu radi samo o kršenju kodeksa zakona i pravila i pravednosti o usklađivanju s njima. No, razmišljati o grijehu i pravednosti u strogo zakonskim terminima znači propustiti bit. Grijeh nije u osnovi legalne naravi već osnovi relacijske, piše Sam Guzman s portala Catholic Gentleman.

Drugim riječima, grijeh je prekid zajedništva. To je odmak od ljubavi u ono što nije ljubav. To je okretanje od Božjeg lica u tamu praznine. Ne treba poricati da nam Bog daje zapovijedi. Ipak, ove zapovijedi ne tvore proizvoljan pravni kodeks. Oni radije označavaju granice odnosa. Oni su ograde oko saveza ljubavi koji Bog sklapa s nama.

Strah i pravno razmišljanje

Jedan problem sa strogo pravnim okvirom je taj što počinjemo razmišljati o Bogu kao sucu, udaljenom i teškom, koji čeka da odmjeri kaznu za svako naše kršenje njegova zakona. Vjerujemo u apstraktnom smislu da je dobar i da nas voli, ali ipak ne možemo pobjeći od činjenice da je spreman nasrnuti na nas u trenutku kada prekršimo najmanju zapovijed zakona. Strah počinje dominirati našim odnosom s Bogom. Grešnici kakvi smo, ne možemo, a da ga ne vidimo kao protivnika kojeg treba izbjegavati, a ne kao oca kojeg treba voljeti.

Skrupuloznost je neizbježan ishod pravnog razmišljanja. Više se ne uzdamo u Božju dobrotu nego se bojimo njegove srdžbe. Kad griješimo, kajemo se jer ne želimo ići u pakao. Pokajemo se kako bismo smirili Božji gnjev, i što je još važnije, kako bismo zaslužili njegovu ljubav i naklonost.

Otac i rasipnik

Koja je alternativa pravnom razmišljanju? Treba shvatiti da više nismo robovi, već sinovi. Živimo li mi ili ne, cijeli naš identitet je sinova Boga Svevišnjega. Vama Bog izgovara riječi: “Ovo je moj ljubljeni sin, u kojemu mi je milina.” Bog ti kaže: “Sine, ti si uvijek sa mnom, i sve što je moje, tvoje je.” Ovo je veličanstvena stvarnost – o kojoj teško razmišljamo dovoljno.

Ne postoji ljepša ilustracija Očeve ljubavi prema nama od priče o rasipnom sinu.

Sebični rasipnik iskoristio je očevu dobrotu. Nije mogao čekati da mu otac umre pa je odmah zatražio nasljedstvo. Takva pohlepa, takvo žudno nepoštovanje. Štoviše, kad je konačno dobio svoje nasljedstvo, potrošio ga je na najgori mogući način: na kocku i pijanstvo i prostitutke. Veća uvreda nije se mogla zamisliti.

Kad je rasipni sin konačno došao k sebi, shvatio je da mu je bolje u očevoj kući. Međutim, čak se i u ovom trenutku teško moglo reći da su njegovi motivi za pokajanje čisti. Prečesto su bili vrlo slični našim motivima: jednostavno nastojeći izbjeći bijedu i kloniti se pakla. Htio je malo kleknuti, a zatim biti rob u kući svog oca. Sigurno bi ovo bilo bolje nego jesti iz svinjskog korita. Zato je odjurio kući očekujući bijes i sramotu od svog oca. Jer, kako je itko mogao oprostiti takve nepravde?

No, ipak se vratio kući i doživio šok. Otac ga nije čekao, prekriženih ruku u pravednom gnjevu, kako bi ga ponizio i podsjetio na njegove nepravde. Ne, otrčao je do njega i zagrlio ga. Odjenuo ga je u svoju bogatu odjeću i priredio mu gozbu.

Srce pokajanja

Zar ne razumiješ? Bog te ljubi. On nije policajac koji čeka da nasrne na tebe. On nije hladan i proračunat sudac posvećen slijepoj i nepristranoj pravdi. On je Otac koji vas nikada nije prestao voljeti i koji vam potrči u susret čim se okrenete prema njemu.

Rasipni sin doživio je šok ugledavši oca kako mu prilazi trčeći i grleći mu oprašta nakon svega što mu je priredio.

Vjerujem da je tek kad je rasipni sin primio očevu milost doživio pravo pokajanje. Do tog trenutka je i dalje razmišljao kao rob. Nije vjerovao u očevu dobrotu i samo je očekivao pravdu koju je zaista zaslužio. No, kad je doživio očevo radikalno opraštanje, kad je shvatio da je bio i da će uvijek biti voljeni sin, sve se promijenilo. Isto tako i kod nas. Kad prestanemo razmišljati poput robova koji moraju zaslužiti Božju ljubav, dolazi do promjene paradigme. Više se ne bojimo Boga u smislu da očekujemo žestoku odmazdu, već hodimo u slobodi i povjerenju ljubavi. “Savršena ljubav tjera strah”, kako kaže Apostol. Ne kajemo se jer želimo da nas Bog ponovno ljubi, kajemo se jer nas Bog nikada nije prestao voljeti. I to čini razliku.