Na početku emisije vlč. Ivica Cujzek istaknuo je: “U zadnje vrijeme, kako u moderno uređenom interijeru domova vjernika, tako i u trgovinama, primijetio sam jedan trend. Moderno je u naše vrijeme imati križ na zidu, ali je li svejedno kakav je taj križ? Duže vremena već promatram prostore u kojima obitavaju vjernici i mogu zaključiti da je sve više oko nas upravo križeva bez čavala, tj. bez korpusa, bez Isusa. Ima ih mnogo stiliziranih, nekakvih predmeta koji nalikuju križu. Ima ih s raznim biblijskim citatima umjesto Kristova izmrcvarenoga tijela. Ali sve je manje križeva s čavlima i Spasiteljevim tijelom”. 

Prokomentirao je kako ga je na ovo promišljanje potaknuo jedan petogodišnji dječak koji je promatrao križ  i pri tome rekao da nije dobro opran i dodao: „Nešto je crveno na Isusu“.

Dotaknuo se modernog čovjeka koji često bježi od muke i žuljeva i naglasio: “Čovjek danas traži život bez žrtve koji se oslikava u križu bez čavala. Ali to je život bez Isusa, to su ljubavi bez njihova Autora – plagijati koji mogu zadovoljiti maštu i poslužiti kao prečice do kratkoročne sreće. Takve ideje nisu u skladu sa stvarnošću, zato nas Krist u evanđelju i Crkva, osobito u korizmi, spušta u realnost života u kojem je jasno da se križ ne može polovično nositi, da se na nečija leđa mora nasloniti. Polovičnost u vjeri, kao i u poslu, kao i u životu, uvijek završava razočaranjem jer već unaprijed podrazumijeva odustajanje, čim nešto postane naporno, čim život stisne i ne ide sve po zacrtanom planu. To nije ljubav, to nije život, to nije trajna sreća, to nije mir, nego pomodarstvo koje čovjekovu dobrotu, vjernost, ljubav iskorištava, gluma koja čovjekovim dobrom manipulira”.

Polovičnost u vjeri, kao i u poslu, kao i u životu, uvijek završava razočaranjem jer već unaprijed podrazumijeva odustajanje, čim nešto postane naporno, čim život stisne i ne ide sve po zacrtanom planu.

“Postoje takvi neslomljivi ljudi, oni koji Isusa ne skidaju s križa, nego su spremni s njime ponizno padati na koljena i razapeto čekati. Vjerujem da oni postoje među vama, dragi slušatelji”, napomenuo je prije glazbenog predaha.

Isus maknut s križa

Vlč. Ivica Cujzek govoreći o raspelima bez Isusa rekao je: “Je li, možda, razlog sve veće preplavljenosti križeva bez čavala u tome što se sramimo kako Isus izgleda na križu? Jer tu izgleda kao poražen. Izgleda kao da ga je zlo nadjačalo. Snađu li nas takve napasti, mogu nam pomoći riječi sv. Pavla: A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu… Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! Sjetimo se, dragi vjernici, često ovih riječi i oplemenjujmo njima svoje misli kako ne bismo pali u napast da i mi maknemo Isusa s križa i zaboravimo kojim se putem dolazi do uspjeha, pobjede i uskrsnuća”.

“Neki si nabave križ bez Isusa jer lakše je dok ne gledaš istini u oči. Polovični vjernici – katolici kada im paše, inače neopredijeljeni, ne trebaju Boga ni Crkvu dok im dobro ide, ne treba im križ, sve dok ne zagusti”, dodao je. 

Polovični vjernici – katolici kada im paše, inače neopredijeljeni, ne trebaju Boga ni Crkvu dok im dobro ide, ne treba im križ, sve dok ne zagusti

“Na tom je tragu još jedna mogućnost, možda i najsveobuhvatnija, obrazloženja modernoga trenda križa bez čavala. Ponekad mi se čini da su današnji vjernici postali previše razmaženi u vjeri. Sve prihvaćaju, sve može, samo da se ne treba mučiti, samo da se ne trebaju izložiti, samo da se ne remeti njihova sigurnost, da se ne dira njihov džep, da se ne pita za njihovu iskrenost, da ne utječe na njihov ugled u društvu, samo da oni ne trebaju oprostiti, poniziti se… samo da ne trebaju osjetiti na svojoj koži teškoće evanđeoskog života i svjedočanstva za Krista”, nastavio je vlč. Cujzek.

Život bez rana

Ustvrdio je da mnogi žele život bez rana i pri tom naglasio da “ne može čovjek proći ovim svijetom bez rana., a danas bi mnogi htjeli tako – htjeli bi i Isusa bez rana, a Isus je svoje rane zadržao i nakon uskrsnuća!”.

Za primjer nam je dao sv. Tomu i istaknuo: “Zato nam je Toma posebno poticajan jer on traži Isusa s ranama. Ljudi se boje ranjenosti. Strepe jer srca pamte podmukle udarce, iskorištavanja, nož u leđa, gaženja, laži… i koriste to kao isprike za svoju razmaženost. Toma nije želio biti razmažen, polovičan vjernik, neuvjerljiv i prijetvoran, koji se divi Božjoj ljepoti i voli njegovu slavu, nego je shvatio da su rane sastavni dio života i jedino njihovo prihvaćanje omogućuje rast u vjeri. Za to se traži hrabrost”. 

Ne može čovjek proći ovim svijetom bez rana, a danas bi mnogi htjeli tako – htjeli bi i Isusa bez rana, a Isus je svoje rane zadržao i nakon uskrsnuća!

 “Za to se traži odvažnost – koju je Toma imao i koju je Isus uslišao. No odvažnost je početak. Imamo li hrabrosti biti takvi molitelji koji će biti krajnje iskreni, onda će i Bog od nas očekivati više od samo gledanja sa strane i slušanja što se govori. Tražit će da dodirnemo njegove rane”, poručio je.

Vlč. Cujzek je posebno istaknuo: “Tužni su vjernici kojima su usta puna, a ruke prazne Boga. Labava je vjera koja se skriva u sjeni odustajanja kada život stisne. Želimo li biti vjernici, dokažimo da smo ljudi i svjedočimo da vjerujemo u Boga svemogućega. Želimo li biti vjernici, prestanimo laskati kada je sve dobro, a okretati glave kada zagusti. Nego prinesimo ruku u rane koje zadaje brat bratu, muž ženi ili žena mužu, prijatelj prijatelju i tako dalje, i tako bliže. Ako na to nismo spremni, onda je sve uzalud, badava vjerujemo i molimo i služimo. Ne može se živjeti vjera od toga što se govori, ma kako te riječi bile velike i privlačne, nego se vjera mora iskusiti, ma kako te rane bile teške i odbojne”.

Ne može se živjeti vjera od toga što se govori, ma kako te riječi bile velike i privlačne, nego se vjera mora iskusiti, ma kako te rane bile teške i odbojne.

“Ne bježimo od Isusovih rana, nego, kao što molimo u križnom putu: Ogledajmo se u to ogledao često”, zaključio je.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje: