Možda ste koji puta vidjeli redovnike koji ne predslave svetu misu, ne ispovijedaju i propovijedaju… No, usprkos tome možda ste ih vidjeli da su sretni, veseli, susretljivi, radosni, jednostavni. No, tko su zapravo ti ljudi koji žive u samostanu, a odjeveni su u redovničku haljinu (habit)? Što rade u samostanu ako nisu svećenici?

Povodom tridesete obljetnice priznanja Republike Hrvatske od strane Svete Stolice izmolite molitvu za Domovinu zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića, koju je 19. ožujka 1988. molio u Svetištu sv. Josipa u Karlovcu.

"Mogli smo osjetiti zatišje pred buru, promjenu u načinu na koji je govorio, u načinu na koji se odnosio prema drugima. Vidjeli smo kako njegovo srce otvrdnjuje prema Bogu, Crkvi, nama. Neki bi rekli da je to adolescencija, ali uvijek se činilo da je više od toga", piše u svjedočanstvu koje vam prenosimo u nastavku.

"Najveće čudo koje Bog može učiniti jest izazvati obraćenje grešnika", piše na jednom mjestu sluga Božji nadbiskup Fulton Sheen. To je ono što Bog stvarno želi učiniti sa svakim od nas. Dopustimo Mu da nas preobrazi.

Ti si, Bože, moj prijatelj. Onaj koji mi dopušta moje »ne« i moje »da«, Onaj koji se raduje mojim jutrima, mojim prijateljstvima, mojim susretima. Onaj koji čeka u tišini da položim umornu glavu na njegovo rame. Onaj kome nisu strane moje suze ni moji zanosi. Ti si, Bože, neuništiv prostor i onda kad prijatelji odu, otuđe se, ostare, umru.

"U životu ćemo se izgubiti, ako od sreće usput napravimo sreću cilja. O toj čudnoj karakteristici sreće usput govorio je i austrijski neurolog i psihijatar Viktor E. Frankl koji je preživio koncentracijski logor. On kaže da sreća bježi od onoga tko je direktno traži, od onoga tko od sreće napravi cilj. Kaže da se sretan može biti samo usput", poručuje don Antun Nižetić.

"Kako susret sa živim Bogom mijenja život" bila je tema emisije "Duhovno-duhovite večeri" koju je u utorak, 11. siječnja vodio fra Stjepan Brčina iz zagrebačkog samostana na Svetom Duhu. Gost emisije bio je Mato Topić iz Osijeka.

Čitajući Sveto pismo imamo priliku slušati Živoga Boga. Papa emeritus Benedikt XVI. jednom je mladima poručio: "Prije svega mora se reći da se Sveto pismo ne smije čitati kao što se čita bilo koja vrsta povijesnih knjiga, kao što je, na primjer, Homer, Ovidije, ili Horacije; potrebno ju je istinski čitati kao Riječ Božju, to jest stupajući u razgovor s Bogom ... s molitvom, govoreći Gospodinu: 'Pomozi mi da shvatim tvoju Riječ, što mi želiš reći u ovome odlomku." Bog želi naše prijateljstvo, ne zbog sebe, već zato što zna da je to ono što će u konačnici donijeti smisao, svrhu i sreću u naš život.

J.R.R. Tolkien je napisao: "Gospodar prstenova je, naravno, temeljno religiozno i katoličko djelo; isprva nesvjesno, ali svjesno u kasnijoj reviziji." "Gospodar prstenova" nije kršćanska alegorija, već izmišljeni mit o kršćanskim i katoličkim istinama. Ali to predstavlja problem za filmaše. Jer kršćanin, posebno kada je riječ o filmovima, a i publika, mora VIDJETI sve što je važno za priču. Dakle, sukob ne može biti nešto u što se protagonist upušta isključivo na duhovnoj ili emocionalnoj razini – teme što su krivnja, oprost, opravdanje ili iskupljenje. Izvor sukoba mora biti vidljiv.

Vlč. Edward Looney u nastavku objašnjava zašto sa sobom nosi svetu vodu u svaku hotelsku sobu i dijeli molitve.