Clara Lutz je svoja dva unuka smjestila u kadu, pokrila ih dekom i jastukom i stavila Bibliju uz njih. Zahvaljujući njezinim postupcima, Kaden, 15 mjeseci, i Dallas, 3 mjeseca, koje je čuvala, preživjeli su oluju koja je srušila kuću.
“Kako će Mu biti drago ako ponekad zaboraviš na sebe i govoriš Mu o njegovoj vlastitoj slavi, o bijedama drugih, osobito onih koji tuguju u tuzi; o dušama u čistilištu, Njegovim supružnicima, koji čeznu da Ga gledaju u Nebu; i o jadnim grešnicima koji žive lišeni Njegove milosti”.
Rijetko, odnosno gotovo nikada ne čuje se da isusovac nakon ređenja dobije službu u rodnoj župi. Mi smo jednog, koji nam je opisao predstavlja li mu to prednost ili nedostatak, pronašli na Jordanovcu.
Hoćeš li mi vjerovati? Hoćeš li učiniti i danas taj mali korak? Hoćeš li i danas obratiti pažnju na one male svakodnevne stvari svoga života? Pogledaj da Bog ulazi kroz male stvari. Pogledaj i uvidi danas važnost malenosti.
"Zato, pustite nas na miru s gluparijama, cirkusom i kičem koji pokušavaju zamijeniti i istisnuti i bitno i sržno! Dajte nam da slavimo Boga bez suptilnog zlostavljanja i deplasiranja pojedinaca ili zajednice. Nije uspjelo prije, neće ni sada", poručio je fra Ivan Marija Lotar u promišljanju o Božiću.
"Sve to razumijem za druge, ali za vjernike ne mogu razumjeti kako neki deda, orašar ili gnom mogu biti prihvatljivije priče od toga da je Bog postao djetetom kako bi bio s nama Bog? Kako je moguće da prihvatimo sve to u kuće, a maknemo jaslice? Došli smo do te mjere da se biskup ispričava zato što je rekao da Djed Božićnjak ne postoji, nego da se u Božiću radi o Kristu, koji sumrak pameti", piše fra Vinko Brković, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Predbožićno vrijeme često, ali nenamjerno postaje veliki izvor stresa, a tome je tako kada molitvu, mise zornice i post zamijenimo velikim svečanim gozbama i kupovinom božićnih poklona. Nameće se pitanje, kako se nositi s božićnim stresom, a da ne izgubimo smisao Božića?
Duhovni poziv je osobna stvar i nema redovitog pravila kako Bog nekoga poziva. Bog poštuje našu osobnost i ponaša se prema nama kao prema osobama. On poštuje našu slobodu i želi da koristimo svoj razum i srce u pokušaju da otkrijemo svoj poziv.
Naše su riječi samo odgovor na već postojeću povezanost. Ne opažamo je lako. No, dovoljno je iskusiti težinu šutnje u prisuću drugoga pa da otkrijemo kako nas se drugi tiče. No, dovoljno je iskusiti težinu šutnje u prisuću drugoga pa da otkrijemo kako nas se drugi tiče. Prije riječi i prije šutnje, samo prisuće je dovoljno da se nađemo u odgovornosti za drugoga. Riječ odgovara na prisuće drugoga. Šutnja neuspješno niječe to prisuće. Nema ničega tako izazovnoga i otajstvenoga kao jednostavno prisuće drugoga čovjeka.