Poznamo li Boga Oca? Molimo mu li se? U Vjerovanju svi molimo ”Vjerujem u Boga Oca, Svemogućega…”, no pitanje je li zaista tako, ako ne prakticiramo molitvu Bogu Ocu...

Nema veze što si većinu svog života bio daleko od Njega, nema veze što Ga ne poznaješ. On poznaje tebe i čeka da mu dođeš. Reci Mu sve što ti je na duši. Čuje te i odgovorit će ti. Utješit će te, ohrabrit će te, pokazat će ti put. Što imaš izgubiti ako pokušaš ponovno graditi život s Njim?

I onda opet rat. Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.

Kada nas je Bog stvorio, pripravio je i naš križ. Po nošenju vlastitih i križeva bližnjih jačamo i vraćamo se Njemu. Shvatimo križ kao Božje oružje kojim nas On drži uz sebe.

Poziv učenika uslijedio je nakon Isusova razgovora s Ocem jer je Isus, prema Lukinu zapisu, cijelu noć molio prije nego ih pozva i odabra. Isus poziva one koje je htio. Nitko nema pravo tiskati se ili naguravati u Isusovo društvo, osim ako Otac ne pozove.

"Nije li nam, uz Gospodina, dovoljan naš 'mali krug velikih ljudi'? Apsolutno jest", piše franjevac konventualac Ivan Marija Lotar na društvenim mrežama. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Apsolutni osnovni i suštinski uvjet za dobar brak je sposobnost odrastanja. Emocionalna nezrelost jedan je od najvećih uzroka neuspjeha u braku. Naravno, svi dolazimo u brak s našim privatnim asortimanom nezrelosti i emocionalnih poteškoća. Ali moramo ih naučiti prerasti.

Vrati se Onome koji ti jedini može pomoći, jer sve ostalo su prolazni titraji srca i površne emocije, a samo Bog ti može dati puninu jer te On stvorio i zna što ti je potrebno.

Iskustvo koje čovjek ima s Isusom zapravo je u konačnici neizrecivo. Nalik je to pokušaju da se neposrednost iskustva i doživljaja pretvori u tumačenje početaka toga iskustva. Ima stvari koje su neizrecive, neprispodobive, a tu upravo spada i Isusova osoba i susret s tim iscjeliteljem i spasiteljem. Glazba nije isto što i govor o glazbi. Tako isto ni Isus nije ono što mi govorimo o njemu, nego kad se zaputimo k njemu i padnemo mu oko vrata. Tek tada nam se otkriva bogatstvo i punina te osobe. On nam se sam daje.

Da bismo postojano živjeli unutarnji život, moramo dobro podnijeti, ne samo duhovnu suhoću, nego i sve što nam Bog šalje. Dopustite mi da napravim usporedbu. U svim okolnostima našeg života jedemo. Radosni jedu s radošću; žalosni vlaže svoj kruh suzama. Ali svi jedu. Sličnu istinu nalazimo i u nadnaravnom poretku. Hrana duše je unutarnji život, budući da je Bog naš život i sjediniti se s njim znači živjeti.