Donosimo vam razmišljanje za svetkovinu Krista Kralja p. Božidara Nagya, postulatora bl. Ivana Merza.
Svetkovinom Krista Kralja na kraju crkvene liturgijske godine naše misli i osjećaje Crkva usmjeruje na našu eshatološku budućnost, na kraj ovoga svijeta kada će povijest završiti i kada će nastupiti Božje Kraljevstvo koje je Krist Spasitelj naviještao za cijeloga svojega javnoga života, a onda ga svojom mukom, smrću i uskrsnućem već započeo ostvarivati ovdje na zemlji; to Božje
Kraljevstvo svoju će puninu postići u eshatonu, na drugom svijetu, u vječnom životu.
Svi mi u dubini svoje duše čeznemo za jednim pravednim svijetom koji će biti u miru, gdje neće biti ratova, napetosti, nesloge, gdje će vladati takvi međuljudski odnosi koji će biti prožeti pravednošću, mirom, ljubavlju. U predslovlju svetkovine Krista Kralja ukratko se opisuju glavne karakteristike Kristova Kraljevstva: to je Kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde ljubavi i mira. Svi ti ideali duboko su usađeni u naše duše, svi mi za tim težimo ali u ovom zemaljskom životu nemoguće je to u potpunosti ostvariti. Međutim u naviješteno i obećano Isusovo Kraljevstvo koje svoje ostvarenje postiže tek u vječnosti, ne ulazi se automatski nakon naše smrti.
Postoje određeni uvjeti koje trebamo ispuniti da bismo bili dostojni u nj ući. Koji su to uvjeti? Čujemo ih u Evanđelju po Mateju koji nam donosi Isusov govor na Posljednjem sudu: „Bio sam gladan i nahranili ste me, žedan napojili me itd…“ Ako malo bolje analiziramo ovaj govor vidjet ćemo da nas Isus neće pitati na Posljednjem sudu koje smo bili nacionalnosti, niti čak koje smo bili vjere, nego samo jesmo li činili dobro bližnjemu koji je trebao naše pomoći.
Čak nas Vječni Sudac neće pitati, ukoliko smo bili kršćani, jesmo li išli redovito na misu, molili se, pričešćivali i vršili druge obaveze i propise kršćanske vjere. Nego će samo pitati je li ta naša vjerska praksa, obavljanje vjerskih dužnosti donijela konkretnog ploda u djelima ljubavi prema bližnjima. Međutim, netko može postaviti pitanje: a zašto naša Crkva preko svećenika neprestano naglašava vjernicima: treba ići svake nedjelje na misu, treba se moliti, ispovijedati, pričešćivati itd. Naravno! To su sve sredstva da u sebi pobijedimo egoizam i postanemo altruisti. I to je vječna borba koja se vodi u svakome od nas, ali isto tako i među ljudskim skupinama, narodima između egoizma i altruizma. Naša katolička vjera daje nam najjača sredstva, a to su sv. sakramenti i molitva, da u sebi pobjeđujemo egoizam i postajemo altruisti. Milost Božja koju primamo
preko molitve i sakramenata iznutra nas preobražava da možemo pobjeđivati našu sebičnost, orijentiranost samo na sebe, te da postajemo otvoreni za druge i vršimo djela milosrđa.
Kao kršćani imamo još jedna privilegij kad je u pitanju naša budućnost. Znademo kako učenici ili studenti nastoje doznati što će ih profesor pitati na ispitu. I ako slučajno uspiju doznati potrude se da tu lekciju ili gradivo dobro nauče. A nama je to Isus već jasno dao do znanja što će nas pitati na našem posljednjem ispitu. Ovaj Isusov govor na Posljednjem sudu po svome sadržaju ima svoju paralelu u onoj poznatoj Isusovoj prispodobi o bogatašu i prosjaku Lazaru. Prisjetimo se malo: u prispodobi Isus ne kaže da je taj bogataš učinio nekakvo zlo, da je nekoga pokrao, ubio, oklevetao ili učinio što slično. Ne, činjenica je da se je dotični bogataš samo zatvorio u svoj egoizam, u svoje uživanje, pokušavajući si već ovdje na zemlji stvoriti iluzorni, nepostojeći raj kojega, međutim, na ovoj zemlji nije moguće ostvariti. I u toj svojoj zatvorenosti bogataš je potpuno zanemario siromaha koji se pred njegovim vratima u svome jadu i bijedi želio samo nasititi mrvicama s bogataševa stola. Nakon što je minuo ovaj prolazni život znademo kakva je bila sudbina obojice. Bogataš je učinio samo jedan grijeh, i to grijeh propusta koji se ponavljao iz dana u dan. I to je za posljedicu imalo njegovu vječnu nesreću. Ova prispodoba izriče veliku istinu,
anticipira Isusov govor na Posljednjem sudu.
Kada je riječ o djelima milosrđa, Crkva ih je jasno definirala i svrstala u 7 tjelesnih, ali i u 7 duhovnih djela milosrđa, jer čovjek nema samo tijelo nego ima i dušu koja je isto tako potrebna
pomoći. U jednom katoličkom staračkom domu u Clevelandu u četvrti Mount St. Joseph u Americi, ima kapelica s jedinstvenim vitrajima. S jedne i s druge strane glavnog oltara nalazi se sedam vitraja na kojima su ispisana na jednoj strani tjelesna, na drugoj duhovna djela milosrđa koja podsjećaju što bi kršćanin trebao učiniti nakon što se pomolio u kapelici. Tako je zorno predstavljeno ono najbitnije u našem kršćanskom životu: naša ljubav prema Bogu treba se
očitovati i ostvariti u ljubavi prema bližnjemu. Jedna stara kršćanska izreka glasi: „Jučerašnji dan je mrtav, sutrašnji još nije rođen, današnji prolazi! Požuri se činiti dobro!“
Brojni spomenici i natpisi na njima nastoje nam približiti otajstvo Krista kao Kralja i njegovo Kraljevstvo. Tako na glavnom ulazu na glavno zagrebačko groblje Mirogoj stoji iznad ulaza u crkvu kameni reljef Krista Kralja i ispod njega natpis: KRALJU VJEKOVA KOJEMU SVE ŽIVI.
Na otoku Hvaru u malom mjestu Brusju na najistaknutijem mjestu toga brdovitoga naselja podignut je veliki kameni križ. Nalazi se na Bruškoj glavici odakle se vidi i s kopna i s mora i iz cijeloga mjesta. Podignut je na početku 20 stoljeća. Na križu su uklesane samo četiri riječi, a na podnožju križa godina kada je postavljen: KRISTU KRALJU VJEKOVA SLAVA 1900. g.
Stanovnici Brusja koji su križ podigli i od kojih sada više nitko nije živ na zemlji, ovim križem i jednostavnim natpisom poručuju svojim potomcima što je najvrjednije u životu, što se prenosi iz jednoga stoljeća u drugo: to je sveta kršćanska vjera simbolizirana u Kristovu križu! Ovaj kratki, a tako duboki natpis u sebi sadržava i jezgrovito izriče cijeli sadržaj naše kršćanske vjere: Krist je
Kralj prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i vječnosti. A naše je da mu svojim životom, riječima i djelima dajemo čast te sve što činimo i radimo da bude na Njegovu slavu i za proširenje Njegova Kraljevstva. Nad tim križem u dvadesetom stoljeću prohujala su tri rata, smijenilo se pet državnih uređenja, ali je križ ostao i stoji i stajat će kao svjetionik vjere i nade svima koji ga vide i kraj
njega prolaze.
Molimo Kralja vjekova i našega Kralja da nam dade milost te u ovom kratkom životu ispunimo sve uvjete za ulazak u Njegovo Kraljevstvo i da se na Posljednjem sudu nađemo na njegovoj desnoj strani!