"U darovanoj slobodi vrlo je lako Bogu okrenuti leđa izabirući laž. Okrenuta su leđa grijeh, zle navike, sebični porivi, zavist, škrtost, blud, lijenost, grubost, lopovluk. Tada Bog izgara ljubomornom ljubavlju, a čovjek ostaje studen poput stijene. Nema u sebi trzaja života. Zato nam se teško živi u ovome svijetu. Vratimo se ipak na izvor ljubavi. Isus moli. Njegova je molitva trajna. On moli za nas da postanemo svjedoci utjelovljene ljubavi. Ujedinimo naše snage i zarazimo jedni druge kao i prostor oko nas ljubavlju", poručuje p. Arek Krasicki.
Promišljanje nad nedjeljnim evanđeljem donosi pater Arek Krasicki:
Ljubomorna ljubav (Iv 17, 11-19)
Ivanovo evanđelje obiluje redcima o istinitoj ljubavi koja svoj izvor ima u Bogu. Ta se ljubav po Kristu prelijeva na nas. Međutim, najčešće ističemo vjeru. Ona je stožerna krepost. Ali, tu je također i nada i ljubav. Na svakom koraku kitimo se ipak vjerom: „ja vjerujem, ja imam vjeru, treba vjerovati“ i tako dalje. Postoje i crkveni uredi za rast vjere. A što je s nadom i ljubavlju? Kažu da je krepost nada nestala, a ljubav je zaboravljena. Gdje si ljubavi? Jedna zgoda govori o ljubomornoj ljubavi, koja traži svoje mjesto u životu vjernika. Autor na duhovit način upozorava za svetim Pavlom: „prorokovanja će uminuti, jezici će umuknuti, spoznanje će uminuti, a ljubav nikad ne prestaje; ostat će vjera, ufanje i ljubav, ali najveća je među njima ljubav.
Bog je ljubav. Tko ostaje u Bogu ostaje u ljubavi. Možemo si samo zamisliti da Presveto Trojstvo „pleše kolo ljubavi“ u koje poziva svakog čovjeka. Bog ljubi po svojoj biti. Prema tome, kršćanin je dužan ljubiti. Tek onda će rasti vjera i nada. Bit će siguran da ostaje zauvijek u Bogu, a on u njemu. Tako se omogućava sazrjeti u savršenstvu. Dužnost ljubljenja, o kojoj govori sv. Ivan (1Iv 4,11-16), trebamo shvatiti kao poziv i Božju volju prema nama. On želi da ljubimo jedni druge. Ljubav je razlogom radosti. Ako si radostan, osjećaš slobodu, znaj da vršiš Božju volju.
Ljubav je razlogom radosti. Ako si radostan, osjećaš slobodu, znaj da vršiš Božju volju.
Isus više nije na vidljiv način u ovome svijetu. Mi još uvijek jesmo. On zna za sve brige i probleme, neuspjehe i nesigurnosti s kojima se čovjek mora boriti svaki dan. Zato nas ohrabruje i potiče na uzajamni rast u ljubavi. Isus nije teoretski moralizator! Želi samo otkriti u nama skrivenu čežnju za Bogom. On je poput majke koja svome djetetu ne govori o ljubavi, nego je pruža. Istinita se ljubav uvijek nalazi u ljudskom zajedništvu. No, živjeti zajednički ili bratski nije uopće lako. To mogu mnogi posvjedočiti. S jedne strane znam da moram živjeti ljubav, s druge pak strane događa se sasvim suprotno iskustvo. Teško je ljubiti Isuse, gotovo nemoguće! Zapravo vidimo da nismo s ovoga svijeta. Ni tvoje kraljevstvo nije s ovoga svijeta. Ovaj se svijet protivi tebi Isuse. Onda zašto živimo uopće u njemu?
Istinita se ljubav uvijek nalazi u ljudskom zajedništvu.
S pomoću nam dolazi odlomak Ivanova evanđelja iz sedamnaestog poglavlja. To su Isusove riječi s Posljednje večeri. To je njegova molitva i dokaz njegove ljubavi. Ljudi, Isus moli za nas! Toliko smo mu važni da moli za svakoga pojedinca i za zajednicu! Nismo prepušteni sudbini, kao što mnogi misle. Nismo bespomoćni u ovom svijetu. Isus nas predaje i preporuča svome Ocu. No, on je i naš Otac. Želi da osjetimo svu ljubav i blizinu Boga.
Nakon prvog grijeha čovjek je predao svojevoljno ovaj svijet u sotonske ruke. Posljedice su toga, bol, trpljenje, smrt.
Nakon prvog grijeha čovjek je predao svojevoljno ovaj svijet u sotonske ruke. Posljedice su toga, bol, trpljenje, smrt. Do trenutka novoga neba i nove zemlje čovjek u ovome svijetu nije kod sebe, u svojoj kući. Svijet, iako dobar po nakani Stvoritelja, postao je kaotičan. Na našim prostorima nedostaje ljubavi i jedinstva. Svatko gleda svoj uspjeh, a ne korist drugoga. Često želimo da drugi misle kao što mi mislimo. Fizički i moralno napadamo druge. Teško je izrasti u takvoj atmosferi. No, to nije sudbina. Ljudski su se putovi negdje zapleli i nisu to više Isusovi putovi. Zato Isus moli da svi budemo jedno kao što je bilo na početku. O, koje li snage zajedništva kršćana! Tko ili što se može oduprijeti snazi zajedništva kršćana koji se uzajamno ljube i vjeruju u Krista? Ma, nitko i ništa na ovome svijetu!
Njegov je put: prihvaćanje i priznavanje drugoga, povjerenje kojim se u svakom čovjeku prepoznaje dobrota, služenje i ljubav, odricanje i samozataja, slobodno darivanje sebe.
Kako, prema tome, stići do jedinstva i ljubavi? Do toga se puta može doći kroz potpuno prihvaćanje Isusova puta i to bez kompromisa. Njegov je put: prihvaćanje i priznavanje drugoga, povjerenje kojim se u svakom čovjeku prepoznaje dobrota, služenje i ljubav, odricanje i samozataja, slobodno darivanje sebe. To je vrlo uzak put po kojim se ide samo u istini, ali samo on vodi do jedinstva i potpune ljubavi.
Na nas se bez prestanka izlijeva Božja ljubav i pažnja. Bog nas voli i želi da rastemo u ljubavi kako bi zajedno s njim vječno živjeli.
Jedinstvo i ljubav omogućavaju proći ovim svijetom. Na nas se bez prestanka izlijeva Božja ljubav i pažnja. Bog nas voli i želi da rastemo u ljubavi kako bi zajedno s njim vječno živjeli. Ponekad se prevarimo u ovom svijetu i okrenemo se stvorenju umjesto Stvoritelju. U darovanoj slobodi vrlo je lako Bogu okrenuti leđa izabirući laž. Okrenuta su leđa grijeh, zle navike, sebični porivi, zavist, škrtost, blud, lijenost, grubost, lopovluk. Tada Bog izgara ljubomornom ljubavlju, a čovjek ostaje studen poput stijene. Nema u sebi trzaja života. Zato nam se teško živi u ovome svijetu. Vratimo se ipak na izvor ljubavi. Isus moli. Njegova je molitva trajna. On moli za nas da postanemo svjedoci utjelovljene ljubavi. Ujedinimo naše snage i zarazimo jedni druge kao i prostor oko nas ljubavlju.