Nevjerojatno je kako se nečija perspektiva na život i vjeru može mijenjati s godinama, piše Catholic Stand.  Ako sam nešto naučio kao roditelj, to je sljedeće: ne znam onoliko koliko sam mislio da znam, ne mogu učiniti pola (ili više) stvari za koje sam mislio da mogu i nastavljam napredovati, ne pukom slučajnošću, već milošću i milošću Božjom. To zapravo sažima moje daljnje putovanje kao Božjeg djeteta.

Perspektiva se također može okrenuti zbog vrlo pravodobnog pitanja ili okolnosti – ili su dva dječačića koji nisu imali pojma što su rekli pomogli svojoj majci da razmisli o vrlo dubokim istinama o Bogu, mojoj vjeri i zašto je naše duhovno djetinjstvo dragocjeno dar, u njemu i samom sebi.

Duh je voljan, ali tijelo…

„I on je došao i zatekao ih kako spavaju, a on je rekao Petru:„ „Šimune, spavaš? Jednu uru nisi mogao probdjeti?“ (Mk 14, 32-37)

Sigurno je svima bio težak i naporan dan te noći. Možda su svi bili zauzeti, uzbuđeni, a zatim iscrpljeni. “Jednu uru nisi mogao probdjeti?” Isus je pitao Petra. U sljedećim stihovima čitamo kako Isus to čini iznova i iznova – tri puta je Isus došao pronaći ih kako spavaju. Duh im je bio voljan, ali tijelo im je bilo slabo.

Tako je vrlo lako poistovjetiti se s ovim pospanim Isusovim učenicima. Napokon, život može biti težak i naporan. Previše je stvari o kojima treba voditi računa: obitelj i dom, posao, računi koje treba platiti, socijalne obveze, pokušaji napretka u životu ponekad su iscrpljujući. Puno puta. Cijelo vrijeme. Zar Isus ne razumije koliko život može biti težak? Kako bi itko mogao ostati budan kad se mora odmoriti?

Dođite k Meni, svi opterećeni

„Dođite k meni svi  vi opterećeni , i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene; jer ja sam nježna i ponizna srca. Jer jaram je moj lagan, a breme je moje lako “. (Matej 11, 28-30)

Jeste li ikad primili tako izdašnu ponudu pomoći? Isus kaže da je Njegov teret lagan. Ne usuđujem se to reći naglas, ali: “Gospode, jesi li vidio svijet u posljednje vrijeme? Znate li što se događa?” Naravno, On zna: što je bilo, što je i što će doći. Ipak – ova ponuda pomoći nastavlja se stvarati u svakom pojedinom trenutku i dolazi od Njegovog Presvetog Srca.

Isus zna koje su nevolje ovog života – ovaj svijet u kojem živimo pun je nevolja. Zna što svatko od nas treba. Nisu to mnoge stvari koje pune naše ormare, kuće i garaže do prekomjernog i prenatrpanosti. Nije novac sve što se može potrošiti, uzbuđenja koja su gotova u tren oka ili slava koja vrijedi više problema nego bilo što drugo. Zna da našoj duši treba vrsta odmora koji je dubok i energičan. On je Odmor za kojim žudimo, čak i kad to ne shvaćamo. On je pomoć koja nam treba, čak i kad mislimo da sve možemo učiniti sami. Nikad nam se ne daje više nego što možemo podnijeti – uvijek uz Njegovu božansku pomoć. Problemi započinju kad zaboravimo taj drugi dio.

Nećeš li ostati sa mnom?

Sveti je Pavao napisao: “Sve mogu u Onome koji me jača!” (Filipljanima 4, 13) Koje je nevjerojatno divne i fantastične stvari učinio, sve u Isusovo ime. Kad počnemo vjerovati da smo sebi dovoljni, postajemo prepuni sebe, ne ostavljajući mjesta za Boga u svojim srcima, umovima i životu.

Toliko me puta Isus pita hoću li ostati s Njim, razgovarati, a toliko je izgovora kojima ušutkavam Njegovu ponudu.

U tom trenutku molitva postaje teret i gnjavaža, posebno kada netko vjeruje da ima previše važnijih stvari o kojima treba voditi računa. Lako se opravdavamo. To predobro znam jer sam se više puta zatekao u tome. Nekoliko puta dnevno, Isus me pita, s ljubavlju, s očekivanjem, sa značenjem: „Hoćeš li neko vrijeme ostati sa mnom? Provedi neko vrijeme sa mnom. Pričaj sa mnom. Želim biti s tobom.” Prirodno je da želimo provoditi vrijeme s nekim koga volimo.

Previše su puta, međutim, moji odgovori na Njegov poziv jedan izgovor za drugim, prepuni aktivnosti, zauzetosti i kratke ljubavi. “Ummm, ne baš sada … .možda kasnije … nakon što skuham. Ne, nakon što očistim. Hmm … trenutno sam gladan pa ću samo pojesti, a onda … Čekaj – samo da odgovorim na ovaj e-mail … oh, zapravo, nakon što se vratim kući s nekih zadaća … ali umoran sam. Možda za sat vremena? Ili kad stavim ove kolačiće u pećnicu? Ili nakon ovog filma …. Zapravo sam pospan. Učinit ću to sutra.”

Unatoč svemu, On me ne napušta.

Ipak, On me ne napušta. Zapravo, na toliko neočekivanih načina, vraća se i pita: “Još uvijek spavaš?” Jeste li još uvijek previše zauzeti? Preumorni? Previše gladan? Previše uronjeni u samozvanu važnost onoga zbog čega trčite okolo cijeli dan? Dolazi da me pobudi, ne zato što ga trebam – već zato što zna da ga trebam.

Dopuštaš li mi da ostanem s tobom?

Uvijek sam mislio kad sam se molio, da stvaram vrijeme za Isusa i da mu pravim društvo. Jadni Isus – moram odvojiti vrijeme za njega. Treba mu moja blistava osobnost, izuzetna pamet, fascinantne priče i prekrasno društvo! Ha!

Moj Gospodar želi biti sa mnom! Koje li radosti!

Da, pravim društvo Isusu kad mu nađem vremena. Međutim, možda je daleko preciznije reći da mi je On taj koji mi pravi društvo i stvara vrijeme za mene. On – koji je “nježan i ponizan u srcu” – strpljivo me čeka i posvećuje mi svoju punu pažnju. Podsjeća me da je on moj Bog i da ga trebam kao da mi je potreban zrak za disanje. Ta me spoznaja iznenadila i oduševila. Osjećao sam se kao dijete na božićno jutro, vrtoglavo od nevjerojatne radosti i uzbuđenja! Moj Gospodar želi biti sa mnom!

Ostati budan

Kad se mojoj najmlađoj djeci kaže da idu spavati noću, čini se da to ne mogu razumjeti. Oni razdraženo i drsko traže mlijeko ili vodu, lukavo čekaju iza ugla, šapćući se, a zatim se šuljaju kako ih ne bi uhvatili. Ostaju u krevetu i razgovaraju kao da se nisu vidjeli godinama, pričaju priče, prepričavaju prošle avanture, hihoću se, smiju se naglas, trudeći se da ih se ne čuje dok razgovaraju kao da će oglušiti. Jednostavno ne odlaze na spavanje i prave jedni drugima društvo u svojim pokušajima. Njihova želja da malo duže ostanu budni potiče njihove napore i pokušaje da ne zaspu.

Tijekom svog života nalazit ćemo se u Getsemanskom vrtu, zamoljeni od našeg Gospodina,

„Bdijte i molite da ne padnete u napast … došao je čas; Sin čovječji izdan je u ruke grešnika. ” (Marko 14, 38; 41)

Možda mi koji smo često duhovno umorni i pospani, možemo naučiti ponešto iz entuzijazma onih za koje je Isus rekao:

„Pustite dječicu neka dođu k meni i ne branite im; jer takvima pripada nebesko kraljevstvo.” (Matej 19:14)

Da bismo ostali budni, moramo ojačati i ojačati svoj duh, moleći svoga Boga Oca s velikim dječjim povjerenjem i istinskom radošću, da nam pružiti vjeru, nadu i ljubav koje nam nedostaju. Tada bismo, možda, mogli biti u mogućnosti ostati u Isusovu društvu jer On uvijek nađe napravi vremena da bude s nama.