U starim redovničkim zajednicama uvijek se pazilo da se ne stvaraju posebna prijateljstva. To pravilo nikada nije zastarjelo. Posebno vezanje uz jednu osobu uvijek sa sobom nosi velike opasnosti. Ispočetka je obično ugodno, ali se, neminovno, s vremenom pretvara u neku traumu, piše Katolički tjednik.

Poznati duhovni pisac Henri J. M. Nouwen, u knjizi Unutarnji glas ljubavi – put u slobodu kroz patnju, donosi svoja iskustva boli nakon što se duboko razočarao u jednom posebnom duhovnom prijateljstvu. To ga je dovelo na rub očaja. Izgubio je san. Tijelo mu je potpuno oslabjelo. Duh se pomutio. Gotovo je potpuno izgubio vjeru u Boga. Morao je ići na posebnu terapiju gdje je polako dolazio k sebi. U to je vrijeme vodio dnevnik. Jako je zanimljiv jer se svi možemo naći u sličnoj situaciji. Konačni izlazak iz takve vrste boli donio mu je povratak u zajednicu i zajedništvo bez ikakva posebna prijateljstva.

Posebno vezanje uz jednu osobu uvijek sa sobom nosi velike opasnosti.

Bogu hvala, danas u Crkvi imamo različite male zajednice. Po mnogočemu sliče na one redovničke. Život u njima, bez posebna prijateljstva, od velike nam je pomoći. Ta posebna prijateljstva stvaramo neprestano. Ljudski je imati prijatelja ili prijateljicu. To je i poželjno kako kaže Knjiga Sirahova. Ali, oprez! Zamka je u onom posebnom! Izdvojenom. Isključenom iz šireg zajedništva. Zajednica je tijelo Kristovo. U tijelu ništa nije izdvojeno. Sve ravnomjerno podupire jedno drugo. Ako su neki udovi više upućeni jedni na druge, kao ruka na ruku ili oko na noge, nisu nimalo izdvojeni. Svaka je izdvojenost u tijelu – bolest. Zdravlje je vraćanje u cjelinu. Iscjeljenje.

U izdvojenom odnosu lako jedan zavlada nad drugim. Nametne svoje ideje i slično.

U zajednici smo svi različiti. Ona nas čuva od nekih patoloških prožimanja duša. Ako jedan brat ili sestra pruža pipke duhovne posesivnosti prema nama, u zajednici se oni spontano kidaju. U odnosu jedan na jedan lako se stvaraju krive slike. Zajednica daje punu sliku. U izdvojenom odnosu lako jedan zavlada nad drugim. Nametne svoje ideje i slično. U zajednici je sve to teže postići. Normalno, ništa nije idealno. I život u zajednici je opasan. Prijeti nam gubljenje izvornosti, utapanje u glupu prosječnost, skidanje odgovornosti sa sebe i tomu slično. Uza sve to, po H. Nouwenu, zajednica je blagotvorna. Duh Sveti stvara jedinstvo. Jedno srce i jedna duša. Sve im bijaše zajedničko.

Izdvojene odnose stvaramo uglavnom mi sami. Tu su naše želje i naše ideje. Naše naklonosti i stremljenja. Očekivanja. Zajednicu, tijelo Kristovo, gradi Duh Sveti. Tu su sakramenti. Tu je proglas Riječi Božje. Tu je povezanost s velikom, sveopćom, Katoličkom Crkvom. Tu je tradicija. Tu su dobri običaji. Stoljetno duhovno iskustvo. Tu je poslušnost hijerarhiji. Tu je poslanje. Duh Sveti i mi! – tako je zvučala prva izjava nakon što je Duh Sveti rodio Crkvu.

Dođi, Duše Sveti! Sačuvaj nas od posebnih odnosa i tvori zajedništvo!