Čeznemo za obnovom istinske kršćanske kulture usredotočene na Krista, poput one koja je procvjetala u Europi 13. stoljeća, ali s automobilima, televizorima, mobitelima, računalima i mikrovalnim pećnicama. Ne želimo ništa drugo nego da za Krista povratimo nekadašnje kršćanske zemlje koje je On kupio svojom Krvlju, a koje su ga sada odbacile i napustile i istjerale, zahvaljujući postupcima militantnih sekularista i drugih korisnih idiota koji čine volju Zloga, prenosi portal Restoration of Christendom.

Čeznemo za kulturom uronjenom u istinsku vjeru, u kojoj je kršćanstvo početna postavka i u kojoj ljudi pronalaze zajedništvo, ispunjenje, potporu i hrabrost. Ona im pak omogućuje živjeti kreposnim, svetim i kršćanskim životom i u kojemu njihova djeca ostaju čista, nevina i čedna.

Kršćanstvo ima što ponuditi svijetu

Žeđamo za vremenom kada ćemo, kao cjelokupna civilizacija, postati najbolje što možemo biti, civilizacija koja ne degradira i ne omalovažava našu ljudskost i našu priliku za pobožanstvenjenje, u kojem za spas naše duše i duše članova naših obitelji nismo prisiljeni neprestano plivati protiv struje. Ne, ne pokušavamo vratiti sat povijesti; obnova koju tražimo jest obnova, ali još više ponovno stvaranje i ponovno promišljanje onoga što istinska kršćanska kultura može biti u današnjem svijetu.

Nismo gomila koja maše katoličkom kršćanskom zastavom. Zapravo, ne želimo se odreći nijedne zastave, samo želimo ponovno prihvatiti način borbe koji je ponosno sačuvao najveću civilizaciju na zemlji, unaprijediti je i posijati na ono što je postalo teritorij koji je sve više neprijateljski raspoložen prema našoj vjeri.

Kršćanstvo je nada za svijet

Tko ili što su naši moderni idoli? Prečesto su to najnoviji elektronički uređaj, najnoviji modni hir ili stalna, nezasitna, narcisoidna potreba za digitalnom afirmacijom i prihvaćanjem. Ali to nije ono za što smo stvoreni, to nije normalno stanje ljudskog postojanja, pa nam stoga ni ne može pružiti smisleno postojanje i istinsku unutarnju radost.

Već tisućama godina, a u većini svijeta i danas je tako, ljudi su usredotočeni i zabrinuti za daleko važnije stvari, poput toga kako će prehraniti sebe i vlastitu obitelj, kako će prezimiti na toplom, pronaći svježu vodu za piće, biti slobodni od smrtonosne bolesti, te uče svoju djecu čitati, razlikovati dobro od zla te im govore o Bogu i vječnom životu.

Postali smo toliko rastreseni, toliko zaslijepljeni sjajnim predmetima koji se motaju pred našim očima, svom bukom koja zaglušuje tihi Božji glas i odvlači našu pozornost od jednostavnih stvari u životu koje su zaista važne. Dakle, ili smo mi najveća, najprosvijetljenija, najponosnija generacija jer smo otkrili da su ti nerazumni dodaci zapravo ključ ljudskog postojanja, sreće i ispunjenja, a ostale tisuće godina ljudskog postojanja bile su jadne prevare – ili je naša generacija ta koju treba žaliti, dok je ostatak čovječanstva znao što je uistinu važno. Trebamo li, možda, o tome glasati?

Progres i kršćanstvo su nepovezivi

Postoji razlog zbog kojeg moderni čovjek ignorira, poriče ili ocrnjuje našu kršćansku civilizaciju, njezino čudesno religiozno utemeljenje, procvat i dugovječnost. To se temelji na njegovom viđenju povijesti kao progresa – koji kaže da čovjek, kao i njegova kultura, evoluira u usavršeno stvorenje i društvo, u svakom pogledu daleko nadmoćnije od onoga što je bilo prije njega. Zbog toga suvremeni čovjek preferira nove, nedokazane teorije i pomodarstva, imajući malo koristi od tradicije, vjekovima sabrane mudrosti i prihvaćenog morala, a posebno religije koja podupire i jedno i drugo.

Zajedništvo obitelji / Foto: Ivan Dominik Iličić

Kršćani, s druge strane, znaju da je tako progresivan i linearni pogled na povijest čista ludost, umjesto da se prihvati kao istina izreka da je onaj tko povijest ne poznaje osuđen na njeno ponavljanje. Nama su draži stoljećima oblikovane mudrost, moral, filozofija, umjetnost, arhitektura, književnost i znanost, što su sve razvili učenjaci, filozofi, teolozi, umjetnici i znanstvenici daleko superiorniji od većine nedavnih nemoralnih djela, nevezanih i uz povijest i uz moral.

Ludost progresizma i smirenost kršćanstva

Poznavanje naše povijesti i, još više, učenje iz nje, a kako ne bismo ponavljali svoje najteže pogreške, presudno je za kršćanina, ali besmisleno za moderniste. Progresisti imaju tendenciju na povijest gledati kao na čovjeka koji se razvija i napreduje prema savršenstvu i koji tradicionalni moral, etabliranu religiju i akumuliranu mudrost vjekova promatra ili kao nevažno, kao praznovjerje, neprosvijetljenost ili, ukratko, prepreku nadolazećoj utopiji, prepravljenoj na sliku čovjeka.

Tijekom većeg dijela ljudske povijesti čovjek je cijenio znanje prošlosti, a sebe smatrao nasljednikom, upraviteljem i, napokon, širiteljem staroga znanja, jer je shvaćao njegovu bezvremenu vrijednost i tako otklanjao potrebu za ponovnim “otkrivanjem” istine u svakoj generaciji.

Kršćani znaju za Providnost

S porastom tehnološkog napretka, moderni čovjek tehnologiju gleda kao na ciljeve, a ne kao na način da slijedi znanje, odbacujući sve ono što je prije njega bilo, ocrnjujući, omalovažavajući i dekonstruirajući velika djela i velike umove starih vremena. Prema ovom postmodernom pogledu, čovjek pokušava “stvoriti” novo znanje, ponosno vjerujući da znamo više od svake generacije prije nas te da od njih nemamo što naučiti, te da novo uvijek nadmašuje staro. Stvaramo ne samo svoja nova znanja, već i svoj novi moral, nove vrijednosti i novu religiju: progresivizam.

Kao kršćani, mi dulje gledamo na povijest, promatrajući bit povijesti kao Povijest spasenja, priznajući božansku Providnost u našim životima, oblikujući tijek ljudske povijesti, svoje otkupljenje i svoj odgovor na poziv da se vratimo Onome koji nas je stvorio. Uz ovaj pogled iz Božjeg oka na povijest, vidimo da se svijet, kako bi se preobratio, mora obnoviti. Obnova kršćanstva nužno podrazumijeva obnovu kršćanskih principa koje je naše sekularno društvo odbacilo u ime nekog iskrivljenog osjećaja prosvijetljenog, materijalnog distopijskog napretka.

Koja načela treba obnoviti da bi se obnovilo kršćanstvo?

Obnova svetog – hrabro povlačenje crte razgraničenja između svetog i nečistog i obnavljanje onoga što je sveto, posvećeno i odvojeno za Boga

Obnova kršćanskog jedinstva – kršćansko jedinstvo, prekinuto prije 500 godina, mora se obnoviti dok udružujemo snage s odvojenom braćom kako bismo pobijedili zajedničke kulturne neprijatelje koji su ratovali protiv nas

Obnova vrlina – ne krivotvorenih modernih “vrlina” koje su zapravo prerušeni poroci, već autentičnih kršćanskih vrlina koje su neobične i magnetski privlačne

Obnova osjećaja za grijeh i sram – u kulturi koja dobro naziva zlom, a zlo dobrim, zbog zamki moralnog relativizma, političke korektnosti, prekomjerne tolerancije i pokreta samopoštovanja, trebamo se vratiti razlikovanju ispravnoga od pgrešne, objektivne Istine s jasnoćom i u dobrotvorne svrhe

Obnova jednostavnosti – poziv na življenje poniznog, svetog i jednostavnog života u molitvi, poslu, obitelji i zajednici, a ne u užitku, udobnosti, tehnologiji i izolaciji, živeći autentičnim, iskrenim životom u kojem komuniciramo licem u lice sa svima koje nam Bog stavlja na put

Obnova vjerovanja u Krista kao Kralja – Onaj koji je iz javnosti protjeran na rubove kulture, mora se vratiti vladati i kraljevati kao naš Euharistijski Kralj sa zlatnog prijestolja svakog tabernakula – središta i srca naše vjere, naših obitelji i naše kulture.