Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina o. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. O. Jakov od Križa inače je liječnik, a nedavno je zaređen za svećenika. Njegovo promišljanje na društvenim mrežama prenosimo u cijelosti.
Redovit put duhovnog života je taj da nam se u Bog sakrije, da Ga ne osjećamo, da Ga ne vidimo, da mislimo da nas je napustio. Ovo iskustvo je osobito bolno zbog toga što prije toga obično prethodi vrijeme gorljivosti u molitvi, kad želimo moliti, kad nam Bog daje milosti, kad Ga osjećamo prisutnog u nama i kad Ga osjećamo da uslišava naše molitve. A onda se događa samo izmjena trenutaka bljutavosti i boli i ne znamo jel nam gore kad je bljutavo ili kad boli. Postanemo bezvoljni, prestanemo nalaziti utjehu u Bogu, a još prije smo prestali nalaziti utjehu u svijetu. Ipak se pokušavamo vratiti svjetovnim utjehama, samo da bismo se uvjerili da nam ne pomažu. Ostajemo kao u jednom limbu. Tada se redovito pitamo gdje smo pogriješili, zašto smo se udaljili od Boga, zašto ga napuštamo? Prvo treba vidjeti radi li se doista o nekom grijehu koji nas je udaljio od Boga, ako ga nema, vjerojatno se samo radi o tamnoj noći osjeta. Bog nas je stvorio za sebe, da bismo ga mogli voljeti.
U početku nam daje milosti, potiče nas da Mu dolazimo, hrani nas i jača, ali kad smo ojačali, odlučuje se sakriti, jer želi da ga volimo zbog Njega samoga, a ne zbog utjeha i milosti koje nam daje. Želi da mu dolazimo da Njemu bude lijepo s nama, a ne da samo nama bude lijepo s Njim. Ova nas iskustva uče da trebamo moliti i onda kad ništa ne osjetimo.
Voljeti znači učiniti čin volje. Moliti se iako ti se ne moli. Činiti nešto za drugoga ne zato što osjećaš leptiriće i poticaje, već zato što to odlučuješ činiti.
Ne očekuj da će ti se dati moliti, molitva je tako često vrlo težak i naporan posao i bit će dana kad bi bilo koji težački posao radije napravio nego otišao se moliti, ali tu dolazi dimenzija onoga što znači voljeti. Voljeti znači učiniti čin volje. Moliti se iako ti se ne moli. Činiti nešto za drugoga ne zato što osjećaš leptiriće i poticaje, već zato što to odlučuješ činiti. Sjeti se sv. Terezije iz Kalkute, na njoj su svi samo vidjeli ženu koja gori od ljubavi. Nitko nije znao koliko se prazno i tamno osjećala. I gorjela je od ljubavi, uistinu, jer se ljubav očituje djelima.
Ove krize koje osjećaš samo su poticaj da zasučeš rukave i ideš naprijed. Ne odustaj od molitve, natjeraj se moliti, svaki dan barem pola sata misaone molitve. Budi s Bogom, makar ti se činilo da pričaš zidu. Dopusti mu da te voli, gledaj Ga i govori mu da Ga voliš. To je ona kruta hrana kojom nas Bog jača za naš daljnji put Njemu. Hodi u toj tami vjere, jer vjera uvijek ostaje tamna, uvijek podrazumijeva da ne razumijemo gdje idemo, da ne vidimo cilj ni put, ali da idemo naprijed, vjerujući da će nas Bog povesti za ruku.