Biti svet ponajprije znači nasljedovati Božju ljubav, ljubav koja je Božje najvažnije obilježje.

A što je ljubav? Je li ona zbroj ekstaza i suza u molitvi, zbroj leptirića u trbuhu i broja zaljubljenih stihova koje netko piše o Bogu? Je li ljubav zbroj zaljubljenih riječi koje ćemo govoriti o Bogu? Apostol Ivan kaže: „Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“

Teolozi uče da ljubav može biti sjetilna i ljubav volje. Sjetilna ljubav ne ovisi o nama, ne možemo mi odlučiti koga ćemo voljeti, ne možemo odlučiti imati leptiriće, ne možemo odlučiti imati nutarnje poticaje na molitvu. Sjetilna ljubav je milosni Božji dar koji nam Bog nekad kapne da nas približi sebi. Ona prava ljubav, savršena ljubav, ljubav koju od nas Bog traži je ljubav volje: ono kad odlučujemo voljeti Boga iako ga ne osjetimo, kad odlučujemo gorjeti, graditi svoje kreposti, raditi pokore, raditi na tome da stari čovjek nestane da bi Bog u nama mogao zaživjeti. To je jedina ljubav koja je važna.

Kad govorim o ovoj ljubavi uvijek često se sjetim sv. Terezije Margarete. Ona je u svojoj tamnoj noći osjećala da mrzi Boga i da ga nikad nije voljela. Osjećala je da Bog nju mrzi i odbacuje, a svi oko nje su vidjeli da raste u ljubavi i svetosti. To je prava ljubav, ljubav u djelu i istini. To je ljubav kao krepost, koja je jedini pokazatelj da netko napreduje u svetosti.

Često možemo čuti ljude koji govore o svojim iskustvima Boga gorljivo i zaljubljeno, a djela im govore suprotno. Očito tu nešto nije dobro i autentično. Kao kršćani moramo uvijek hodati u istini, ne temeljiti se na našim osjećajima, nego na realnosti života, realnosti koja se očituje plodovima po kojima ćemo i mi i oni oko nas moći raspoznati živimo li ljubav za koju smo stvoreni.