Jedna od najkraćih molitava koju poznaje Katolička crkva jest molitva Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom, piše Veritas.hr. Ova molitva kratak je izraz hvale Trojstvu, a potječe iz vrlo rane Crkve.

Kako bismo ispravno shvatili značenje ove vrlo kratke molitve, potrebno je rastumačiti njezine glavne dijelove. Molitva se sastoji od tri dijela: Slave – koju trebamo iskazati Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom i završnog dijela koji nam govori kada to trebamo učiniti.

Slava

Nužno je za bolje razumijevanje samoga značenja posegnuti u hebrejski jezik, tamo se za riječ slava koristi izraz kabod, koja uključuje u sebi predodžbu težine. Slava, dakle, ne znači toliko čuvenost koliko stvarnu vrijednost, mjerenu njezinom težinom. Temelj slavi mogu biti bogatstva, društveni položaj, blistanje. Primjerice za Abrahama se kaže da je bio veoma slavan, zato što je veoma bogat stokom, srebrom i zlatom (Post 13,2) ili pak Josip, kada kaže svojoj braći da pripovijedaju ocu o svoj njegovoj slavi što je ima u Egiptu (Post 45,13). Prijelaz sa značenja težine i bogatstva na značenje važnosti, poštovanja, časti lako je objasniti. Onaj tko ima sve navedeno ubrzo dobiva priznanje, odnosno čast. Čast nije nešto što dolazi od onoga koji iskazuje drugome čast, nego od onoga koji je čašćen, to je zapravo odraz važnosti osobe.

Slaviti

Bogu jedinomu pripada slava, i slaviti Boga nosi uvijek udioništvo u Bogu, njegovoj slavi, u njemu samome. Izraz dati slavu Bogu znači ispovjediti vjeru u njega, priznati njegovo gospodstvo i slavu nad svim i pred svim. Isus je Gospodin slave (1Kor2,8) i svojim je propovijedanjem i znamenjima objavio svoju slavu, pokazao se toliko blizak ljudima da možemo biti dionici Božjeg bića. Boga slavimo jer on jest u slavi i jer njemu prvome pripada naše iskazivanje slave. U Božjoj slavi je razlog našeg slavljenja. Ne slavimo mi Boga kako bismo ga učinili slavnim, nego s razlogom što njemu pripada slava, što jest u slavi.

Euharistijsko predslovlje, izraslo iz vjere i iskustva Božje slave, iskazujući hvalu Bogu to vrlo jasno pokazuje: “Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja.” Slavlje je udioništvo u Božjoj slavi, u božanskome životu. Slavlje stoga nije motivirano primanjem, nego zahvaljivanjem, darivanjem, slavljenjem, koje se odlikuje nesebičnošću radovanja zbog Drugoga i drugih.

Doksologija

U suvremenoj teologiji doksologija označava iskazivanje slave Bogu, što pripada u nužnost teološkog govora želi li to biti vjerodostojno. U liturgijskom jeziku označuje molitvu hvale upućenu Bogu. U izraelskom bogoštovlju veliko je značenje imala blagoslovna pjesma (berakah) kao poklik Bogu zbog njegovih čudesnih djela u povijesti, te hvalbene pjesme ili psalama.

U molitvenom životu Katoličke crkve “doxologia maior”, ili velika doksologija, označava slavo-spjev Slava Bogu na visini – častan i vrlo star himan kojim Crkva, sabrana u Duhu Svetom, slavi i moli Boga Oca i Sina. Himan se recitira ili pjeva u sve nedjelje izvan Došašća i Korizme, na svetkovine i blagdane te u posebnijim svečanijim prigodama.

Obično označava molitvu Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom koja se moli na kraju svakoga psalma u Božanskome časoslovu. To je doksologija koja molitvi Staroga zavjeta daje hvalbeni smisao kristološkog i trinitarnog značaja.

Podrijetlo molitve

Običaj završavanja određenog obreda ili himna s molitvom hvalbenog karaktera moramo tražiti u sinagogalnom bogoslužju, gdje je takav način bio uobičajen.

Sveti Pavao u svojim se poslanicama koristi doksološkim oblikom vrlo često (usp. Rim 11,36; Gal 1,5; Ef 3,21). Najraniji oblici ove molitve govore nam da je bila upućena samo Bogu Ocu, ili Bogu Ocu kroz Sina (usp. Rim 16,27) u ili s Duhom Svetim. Tako da bi oblik glasio: Slava Ocu po Sinu u Duhu Svetom.

U četvrtom stoljeću, kao prosvjed protiv arijevske hereze, ustalio se oblik kojim se i danas koristimo.

U vijeke vjekova

Završetak molitve, izraz u vijeke vjekova, vrlo je čest u prvim stoljećima, nalazimo ga u biblijskim tekstovima i znači jednostavno zauvijek. Postojalo je još nekoliko različitih oblika završetaka ove molitve, koje su označavale uvijek isto: da slava Presvetoga Trojstva traje dovijeka.

Završetak sada i vazda i u vijeke vjekova koristi se u svim istočnim obredima, primjerice u grčkoj liturgiji svetoga Jakova i svetoga Ivana Zlatoustoga. U latinskom obredu molitva je imala isti završetak kao i u istočnom. Postoji dvojba na što se točno odnosi ovaj završetak. Jedno tumačenje kaže da se odnosi na slavu, a drugo da se je taj dodatak uveden u borbi protiv arijevske hereze i da se odnosi na Sina.

Od sedmog stoljeća znamo da se molitvom u obliku koji poznajemo i danas koriste u cijelom zapadnom kršćanstvu, osim u maronitskom obredu, gdje se koristi oblik Slava i čast Ocu i Sinu i Duhu Svetom u vijeke vjekova.

Prema svetome Jeronimu, papa Damaz uveo je molitvu Slava Ocu u časoslov na kraju svakog psalma. O tome nam govori i Kasijan kao o zasebnom običaju Zapadne crkve.

Slava Ocu također se često koristi i u izvanliturgijskoj upotrebi, na primjer prilikom molitve krunice. U srednjem vijeku propovjednici su običavali završavati propovijedi s ovom kratkom molitvom. U nekim zemljama, posebice u Njemačkoj, ljudi obično čine znamen križa na prvom dijelu ove molitve jer je to zapravo oblik ispovijesti vjere.

Istok i Zapad

Na Istoku, kako u katoličkim tako i u pravoslavnim crkvama, molitva Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu koristi se vrlo često u bogoslužju i u privatnim molitvama. Prije početka bilo kojega obrednog čina, predslavitelj triput ponavlja ovu molitvu, isto čini i na kraju svakog obreda. U molitvi Časoslova obično se Slava Ocu moli prije posljednjeg himna.

U zapadnoj tradiciji, molitva Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu najčešće se koristi u Liturgiji časova i u drugim izvanliturgijskim pobožnostima, kao što je krunica. Protestanti se također koriste ovom molitvom u svojim molitvenim obrascima. Zapravo, ovo je jedina molitva oko koje nema nikakvih teoloških rasprava, jednako je prihvaćena među svim kršćanima.

Poteškoće razumijevanja govora o Trojedinom Bogu

Središnji dio molitve označava nam Trojstvenoga Boga. Ne znam koliko razmišljamo o tome da je, kada molimo ovu molitvu, upravljamo jednome Bogu u trima božanskim osobama. Govor o Presvetom Trojstvu kao da je prekriven velom zaborava, obavijen nerazumijevanjem i osporavanjem. No unutar kršćanstva to je ono odlučujuće, Otajstvo Presvetog Trojstva je središte i okosnica kršćanske vjere, života i teologije. Katekizam Katoličke crkve u broju 234 jasno nam o tome govori: “To je tajna Boga u sebi samome. Sva povijest spasenja samo je povijest objavljivanja pravoga jedinog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.”

Obitelj – ikona Presvetog Trojstva

Nauk o Trojstvu suočava nas s nečim doista proturječnim. On nas uvjerava da je tri jednako jedan, iako mi dobro znamo da to nije točno. Pa ipak, budući da u to moramo vjerovati ili se prestati nazivati kršćanima, pristajemo na to i nastavljamo s molitvom koju smo započeli. Međutim, otajstvo Presvetog Trojstva nije matematika. I zato je nužan jedan drugačiji pristup, na primjer, kada bismo o otajstvu razmišljali kao o braku, ili o bilo kojemu dubokom ljudskom odnosu. Oni koji su u braku, nikada neće moći u potpunosti “dokučiti” supružnika, ali to ne znači da ne mogu rasti u ljubavi, poznavanju i razumijevanju te osobe. Ivan Pavao II. predlaže da bismo trebali početi razmišljati o odnosu koji nam je također svima dobro poznat: o otajstvu obiteljskog života.

Prvotni uzor obitelji treba potražiti u samome Bogu, u trojstvenom otajstvu njegova života. Božansko “Mi” vječni je uzorak ljudskog “mi”, i to posebno onoga “mi” koje čine muškarac i žena stvoreni na božansku sliku i priliku. U svojem najdubljem otajstvu Bog nije osamljenost, nego obitelj, budući da on u sebi ima i očinstvo i sinovstvo i bit obitelji koja je ljubav. Možda ćemo početi shvaćati Boga, vječnu božansku obitelj, kada u molitvi počnemo razmišljati o tome što bi trebala biti zemaljska obitelj.

Stvoreni smo radi ljubavi. Kad osjećamo ljubav u obiteljskom životu, ona je nebeska, ali je još uvijek samo slika jedne veće slave koju ćemo gledati na nebesima, slave koju već sad naviještamo riječima: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Zanimljivost

Ima jedna zgoda iz života sv. Augustina koja kaže:

Jednom je na obali mora sv. Augustin pokušao meditirati ne bi li spoznao tajnu Presvetog Trojstva. Najednom mu se ukaže anđeo koji je iskopao rupu te uzeo jednu školjku pa grabi vodu iz mora i lijeva u rupu. Pita ga sv. Augustin: “Što to radiš?” Anđeo: “Pa zar ne vidiš da pokušavam preliti more u ovu rupu?” Sv. Augustin: “Pa to je nemoguće?” Anđeo: “Istina, nemoguće je, ali prije ćeš uspjeti ovo more preliti sa školjkom u ovu rupu, nego spoznati tajnu Presvetog Trojstva!”