Muškarci ne vole neuspjeh. Velik dio našeg identiteta nalazimo u našoj sposobnosti da ne budemo neuspješni. Ipak, ako smo iskreni, naš duhovni život često karakterizira upravo ono čega se bojimo – neuspjeh. Naše odluke i naše težnje jednostavno nisu u skladu sa stvarnošću. Uobičajeni grijesi nas muče i porobljavaju, dovode do srama, ispovijedi koje su umrtvljeno identične, obeshrabrenja koje graniči s očajem, samoprezira, i što je još gore, sumnje – strašne, mučne sumnje da možda sakramenti zapravo ne “rade”.

Bolnost ovog ciklusa neuspjeha pogoršava činjenica da svijet stavlja naglasak na uspjeh, na pobjedu. Malo je etiketa ponižavajućih za muškarca od “gubitnika”. Nitko ne želi biti gubitnik. Svi želimo pobijediti u onome što nam je na umu, a potajno gajimo prezir prema onima koji ne uspijevaju. Odnosno, sve dok sami ne podbacimo, piše Sam Guzman s portala Catholic Gentleman.

Korijen problema

U korijenu našeg straha i gađenja zbog gubitka je duboko uvjerenje da smo bolji i jači nego što stvarno jesmo. Kad neuspjeh kaže drugačije, kada smo poniženi vlastitim greškama, užasnuto ustuknemo. “Sigurno sam bolji od ovoga”, mislimo. Razočaranje koje osjećamo zbog očitovanja naše istinske slabosti može rezultirati ljutnjom i na nas same i na Boga. Ali čemu ovaj bijes? To je glas ponosa, i to suptilne vrste.

Isus Krist došao je po slomljene, slabe, grešne. Došao je po gubitnike.

Na još dubljoj razini je nerazumijevanje kako zapravo izgleda uspješan duhovni život. Mislimo da se svetost sastoji u pobjedi, u pobjedi svih naših duhovnih neprijatelja, unutarnjih i vanjskih. Vjerujemo da je mjerilo uspjeha naša pobjeda, naša snaga, naša bezgranična odlučnost. Ali ovo je jednostavno pogrešno i put do obeshrabrenja.

Zdravi ne trebaju liječnika

Jedan svećenik je jednom opisao kršćanstvo kao “religiju za gubitnike”. I doista jest.

Isus jednostavno nije došao po zdrave i sposobne i jake. Daleko od toga. “Zdravi ne trebaju liječnika”, rekao je Učitelj. Oni koji su mislili da su usavršili religiju bili su farizeji. Isus Krist nije došao po njih, jer ga nisu htjeli. Došao je po slomljene, slabe, grešne. Došao je po gubitnike.

Došao je po one koje su svijet – i ponosni religiozni – smatrali neprikladnima, nesposobnima i odvratnima. Večerao je s carinicima i grešnicima, na veliki užas razumnijih ljudi. Ozdravio je hrome i slijepe i gubavce, ljude koje su oni zdravi i cjeloviti htjeli ušutkati i otići.

Čak su i sami Isusovi učenici bili šokirani njegovim ponašanjem. Razgovarati sa ženom, i to ne samo ženom, već ozloglašenom Samaritankom? Oprostiti ženi koja je uhvaćena u samom činu preljuba? Skandalozno. “Hoćemo li im reći da odu?” često su pitali. “Ne”, uvijek je bio odgovor, “Za takve je Sin Čovječji došao na svijet.”

Isus vas ne spašava od utapanja bacivši vam prsluk za spašavanje dok je na sigurnom na obali. On vas spašava tako što uranja u dubinu vaše bijede i preobražava je iznutra prema van.

Kristova povezanost s neuspjehom bila je jednostavno uvredljiva za velikane tog vremena. Kako se Mesija, pobjednički osloboditelj Izraela, mogao družiti s takvim narodom? Ali istina je da Isusa privlače slomljenost i slabost. Ne divi se jakima. Voli slabe, posebno one koji to znaju. Oni koji ga hvataju za uho i pokreću njegovo srce su oni koji glasno viču poput Bartimeja u Evanđelju: “Sine Davidov, smiluj mi se!” i koji neće stati dok ne dobiju odgovor.

Bog nas susreće u slabosti

Isus je Bog s nama. On je neizrecivi Bog. No, ono što je uistinu šokantno je koliko često Isus daje sve od sebe da identificira i sudjeluje u našoj slabosti, slomljenosti i boli. Odabrao se roditi od siromašnih roditelja koji su živjeli u siromašnom selu. Nije zadovoljan trošnom kolibom, odlučio se roditi usred balege i životinjskog otpada. Cijeli je njegov život bio obilježen patnjom i odbacivanjem, “čovjek boli, vičan patnji”. A njegova zemaljska služba završila je konačnim “neuspjehom” Križa.

Evo paradoksa koji se krije u ovim činjenicama: Naš Spasitelj nam ne dolazi u poziciji snage. Cijeli njegov život bio je poistovjećivanje sudjelovanja u slomljenosti naše ljudskosti. Isus vas ne spašava od utapanja bacivši vam prsluk za spašavanje dok je na sigurnom na obali. On vas spašava tako što uranja u dubinu vaše bijede i preobražava je iznutra prema van.

Gdje se nalazi prava snaga

Dakle, opet ste podbacili? Jesi li slomljen? Ponizi se. Jer vi ste slabost i nesposobnost. Prihvatite tu činjenicu i zahvalite Bogu što vam je pokazao mali uvid u ono što zapravo jeste. Jer dok ne dođete do kraja sebe, dok se ne srušite u razbijenu gomilu vlastitim trudom i snagom, dok ne budete mogli viknuti u očaju svim vlaknima svoga bića: “Sine Davidov, smiluj mi se!” Bog te neće spasiti.

Nikada ne zaboravi da je Božje milosrđe poput vodenog potoka: uvijek juri na najniže mjesto.

Vidite, duhovni život nije u pobjedi kroz trud. Naši napori su ništa, i manje od ništa. Istina je da Bog zahtijeva da se trudimo, ali uvijek sa spoznajom da je Isus taj koji će dati vrijednost našem trudu. Njegova je snaga savršena u slabosti.

Stoga odustanite od vlastitih očekivanja i težnji. Budi zadovoljan time što ponekad padaš iako je to bolno za tvoj ponos. Bori se sve dok Bog ne smatra prikladnim da te izbavi. I iznad svega, nikada ne zaboravi da je Božje milosrđe poput vodenog potoka: uvijek juri na najniže mjesto.