S portala Radiopostaja Mir Međugorje prenosimo njegovu nevjerojatnu priču o obraćenju i ozdravljenju te brojnim plodovima Međugorja u njegovu životu, a koju je za serijal Fruits of Medjugorje snimila Marija Jerkić. Njegova priča, kao i priče brojnih drugih ljudi kojima je Međugorje promijenilo život, objavljena je na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.

Zovem se Nikola Đukić. Rođen sam u Srbiji. Otac sam prekrasne obitelji koju mi je Gospa darovala ovdje u Međugorju. Oženjen sam Irenom… Uvijek volim reći da imamo sedmero djece. Četiri na nebu i tri zvrka koji su ovdje s nama.

Prvi put sam čuo za Međugorje 2003. godine. Dolazim iz obitelji u kojoj se nije govorilo o Bogu, ateističke obitelji. Moj otac nije bio ni kršten. Kada sam imao 13 – 14 godina, situacija koja je prevladavala na području bivše Jugoslavije bila je pod teretom ekonomske krize te rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ja sam tada bio u fazi upoznavanja noćnog života, prvi puta sam došao u doticaj s drogama i tako postao ovisnik. Ne volim govoriti o toj prošlosti jer je to više – manje život u tami te sam tako u 23. godini došao do trenutka kada više nisam želio živjeti.

Razmišljao sam i o samoubojstvu. I jedan prijatelj mi je rekao za Međugorje. Ali nije mi pričao o Međugorju kao Međugorju, mjestu ukazanja, jer ja nisam ni znao da Gospa postoji, a još manje da se može ukazati. Govorio mi je tada o jednoj zajednici koja se zove Cenacolo i rekao da tu dođem, da mogu ostati koliko želim i oni ti daju hranu, odjeću, krov nad glavom i sve je besplatno.

To je inače bilo super jer sam već imao problema s policijom i ljudima koji su me tražili u tom i takvom svijetu. Zato sam došao u Međugorje s idejom da se sakrijem od svojih problema.

Ali kada sam došao u zajednicu Cenacolo, prva stvar kada sam došao u Međugorje i vidio grupe ljudi, sve mi je to bilo nekako čudno. Možda nekada prije jesam čuo za Međugorje, ali zapravo nisam imao pojma ni o čemu.

Kada sam došao u Cenacolo, momci su mi objasnili pravila zajednice koje ja nisam poznavao. Zabranjeno pušiti, zabranjeno piti, nema TV-a, nema radija, nema telefona. I baš na ulazu u Cenacolo, ja ih pitam: Ali, čega ima? Nema ničega.

I kako je zajednica Cenacolo nasuprot Brda ukazanja, jedan momak mi je rekao: Ovdje dolazi Gospa.

I ja ga gledam i mislim si: Gdje li sam ovo došao? Majko mila, što sam uradio? Prošao sam 600 kilometara, a ovaj mi priča o Gospi.

To je bio moj prvi susret s Međugorjem. Inače, ušao sam u Cenacolo s idejom da ostanem mjesec dana. Na kraju sam ostao malo duže, ostao sam 5 i pol godina, skoro šest.

I mislim da su to bile najteže, a možda i najsretnije godine moga života.

I kada su mi kazali: “Gospa je majka, možeš je sve zamoliti”, a ja pitam: Sve?

On kaže: Sve.

A ja opet: Baš sve?

On će: Sve!

Tako sam postao konkretan i rekao: Gle, draga Gospe, molim Te za zgodnu, tamnoputu curu s tropskih otoka. I Gospa mi je dala zgodnu, tamnoputu djevojku s Kanarskih otoka. I stvarno, sve što sam je zamolio, uslišala je.

Inače je za mene sve to bio šok: Ulazak u Cenacolo, moj prvi doticaj s molitvom jer nikada u svome životu, nikada nisam ni čuo ni jednu molitvu.

Ali polako sam počeo shvaćati da sam upravo u toj kapelici pred Presvetim počeo pronalaziti jedan mir, polako sam, prije svega, pronalazio i volju za život.

Kažem, nisam nikada vidio ništa nadnaravno, ali sam mnogo puta osjetio Gospin zagrljaj. I u tim teškim trenucima u meni se počela vraćati volja za životom. I, kako sam rekao, kada sam bio na kraju svoga puta, dajući svjedočanstvo u Zajednici prvi put sam vidio Irenu, moju današnju suprugu, i počeli smo izmjenjivati pisma. Ona je slala pisma na Zajednicu i onda s blagoslovom Majke Elvire i pod nadzorom Zajednice počeli smo se dopisivati.

Danas, u doba WhatsAppa i ostalih aplikacija, kada pričamo s mladima, malo nas čudno gledaju, ali to je bilo najbolje što nam je Bog dao, da se upoznamo preko dopisivanja jedan put na mjesec. To je stvarno bio dar!

Po izlasku iz Zajednice, Bog je uredio tako da smo se vjenčali i dobili prekrasnu obitelj, no u jednom trenutku smo osjetili da nas Gospa nešto moli, a to je da Međugorje i Gospu pomalo donosimo ljudima koji govore španjolski jezik te da Njoj dovedemo sve one koji govore španjolski.

Ali to nije bilo nešto što je poteklo od nas jer su nas ljudi već zvali da ih pratimo na hodočašća u Međugorje. Tako smo jasno uvidjeli da je to nešto što nam se činilo kao volja Božja i da nas želi ovdje.

Meni je bilo jasno da sve što je Gospa učinila u našem životu zapravo nije normalno. Ja sam uvijek želio normalnu obitelj, ali sam shvatio da nam neće dati da živimo kao normalna obitelj.

I već 11 godina organiziramo hodočašća u Međugorje i, zapravo, to je također i način života i naš posao od kojega živimo, ali prije svega, mislim da je to poslanje jer sam svjedok živoga Boga, Boga koji podiže mrtve.

Ne samo po ovom mom iskustvu, nego i po iskustvu koje se može dogoditi svakoj osobi za samo 4 ili 5 dana provedenih u Međugorju, koja ovamo dođe u rasulu, a to nije samo jedna osoba, vidio sam mnoge uništene osobe, uništene parove, brakove, pa i svećenike.

I onda se nakon 4 ili 5 dana nešto dogodi. Mnoge od tih osoba nisu ni htjele doći u Međugorje, netko im je platio put, imali smo primjere supružnika koji su već potpisali papire za razvod i po dolasku ovdje odluče početi iz početka, te se i danas vraćaju nakon toliko godina sa svojom djecom kako bi zahvalili Gospi što su ostali zajedno.

Mislim da su to najveća čudesa, veća i od Gospinih ukazanja jer su to pravi plodovi susreta sa živim Bogom.

Mene se, prije svega, ponajviše dojmi kada ponekad s nama pođu izmoreni svećenici, imali smo slučajeve koji su bili na rubu da napuste svećeništvo i ovdje se baš sjećam jednog događaja tijekom prvoga dana boravka, Gospa je spustila tu vatru, a on je sam rekao: “Ovakvu vatru osjećao sam samo na dan ređenja”.

Mislim da su to istinska čudesa i zato to govorim. Zato i jesam tu jer mi se toliko dopada biti na prvoj crti, jer sam svjedok, svjedok živoga Boga, da On postoji. Jer ovo nije samo kateheza, nije istina da je Isus uskrisivao mrtve prije 2000 godina, podiže ih i danas!

I to je jedna stvarnost koja mi daje nadu, koja mi u konačnici daje život, meni i mojoj obitelji. Također, držim da je jako dobro što ovdje u Međugorju svatko prima ono što treba, nije to samo jedna stvar.

Mislim da svi koji dođemo, dolazimo s vlastitim potrebama. Sigurno je da svatko dođe sa svojim teretom, svojim križem i s onom dobrom idejom da svoj križ ostavi u Međugorju.

A potom shvate da se moraju vratiti kući s tim križem, i baš to je Međugorje, mjesto gdje učimo nositi križ, da ga ne ostavljamo ovdje.

Inače, zanimljivo je da, po mom mišljenju, ne postoji neka jedinstvena stvar koja tu nekoga dotakne. Zato sam uvjeren da ovdje ljudi dolaze jer ih Gospa poziva. Jer ti možeš planirati hodočašće koliko hoćeš, ali ako nije tvoj trenutak, nećeš doći, ali kada dođe tvoj trenutak, bit ćeš tu.

Gospa te zbog nečega zove jer je pripremila nešto za tebe, a često to i nije ono što ti želiš i sanjaš jer Ona zna bolje, ništa drugo, Ona najbolje zna što trebaš.

Često puta nas dotakne i neko svjedočanstvo. Još jedna stvar koja je najveće čudo Međugorja je da se ljudi odluče na ispovijed nakon mnogo godina i tu se rađa ta potreba za ispovijedi.

Upoznao sam ljude koji se nisu ispovjedili, konkretno, jedna osoba se nije ispovjedila 60 godina. Znači, jedna 80-godišnja osoba koja je došla ovdje, ispovjedila se nakon 60 godina i to mi se urezalo jer doista objašnjava tu ljubav koju je ta osoba osjetila u tom trenutku, nakon 60 godina.

Onda, Brdo ukazanja, Križevac, svjedočanstva momaka iz Cenacola, nagovor svećenika iz župe i zato je Međugorje baš takvo jer nije samo jedna stvar koja ljude takne, nego svatko primi ono što treba.

Ja nikada nisam mogao ni zamisliti da ću biti ovdje gdje jesam, prije svega da ću stajati pred ljudima i govoriti im o Bogu, to je nešto što nisam mogao ni zamisliti.

Istina je da je moj susret s Bogom tekao polako, jer kada sam doašo u Međugorje, kako rekoh, u mojoj obitelji se nije govorilo o Bogu, nikada u životu nisam čuo niti jednu molitvu, moj otac je bio veliki ateist, što je isto čudo, jer me prije nekoliko godina nazvao i rekao da se krstio, što je pravo čudo.

To nisam mogao ni zamisliti, ali dobro je što, kada dođeš u Cenacolo, nitko te ne pita ni koje si vjere, niti jesi li vjernik ili nevjernik. Elvira je više puta rekla: “Ne trebaš vjerovati. Ti se samo baci na koljena, a ja ću vjerovati za tebe”.

I stvarno mislim da je to moćno, pogotovo na početku, jer tijekom mog boravka tamo klečao sam pred Presvetim jer cijeli svijet kleči i prvih mjeseci te bole koljena, moraš izdržati pola sata.

I onda, malo pomalo, mislim da kada staneš pred Presveto, to je kao da staneš nasuprot suncu i kažeš ‘ne želim pocrniti’, ali svejedno, potamnjet ćeš. Isto je i s molitvom, kada pristaneš kleknuti i činiti tako. Puno puta sam to doživio i ponekad sam želio nešto osjetiti, ali često moramo i upotrijebiti glavu da tako i živimo, a ne samo osjećamo.

I za mene je to nešto što sam preko Cenacola malo pomalo usvajao i dan danas taj moj put i susret s Njime sve je jači, no ponekad je i slabiji jer kao i svaki put uvijek ima uspona i padova.

Lijepo je da je Međugorje Gospina škola, škola koja te poučava, ne da ne padneš, već kako ustati i gdje potražiti pomoć. I to je prekrasno u Međugorju, ono je Gospina škola, škola života, i zato puno puta kažem: Imao sam sreće što sam bio ovisnik, uvjeren sam u to, jer je po tom križu, Bog ušao u moj život. Mislim da bi na bilo koji drugi način bilo jako teško da uđe u moj život.