Vrijeme je odmora. Gužve su na cestama jer svi nekamo putuju. U vijestima nerijetko čujemo da ljudi kažu: Isplati se satima čekati u koloni, jer je važno da se maknemo od svagdanje rutine i ‘običnosti života’. U kulturi u kojoj prevladava okrenutost ad extra, putovanja kao da postaju nužnost ispunjena i smislena života.

Na kraju, dok se zbrajaju prijeđeni kilometri i dani provedeni na godišnjem odmoru, oživi svijest da su takva izbivanja, nerijetko, bjegovi od samih sebe i onoga što živimo. A, trebalo bi, kako kaže pjesnik, načas stati, sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati. “Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.” (M. Dizdar)

Ništa vidio nisi, ako ne spoznaš Boga!

Jesmo li, doista i sami sebi postali stranci? Živimo li na rubovima vlastitog srca i života? “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama”, podsjeća nas sv. Pavao.

Koliko smo puta čuli ili pročitali ove riječi, a u nama, ipak, kao da polako zamire potreba poniranja i otkrivanja vlastitih unutarnjih svjetova. “Nebo je u tebi! Zaustavi se! Putuješ da istražiš i vidiš mnogo toga. Ali ništa vidio nisi, ako ne spoznaš Boga”, kaže mistik Angelus Silesius.

Nebo u nama! To je onaj dragocjen osjećaj istinskog mira i spokoja, osjećaj sigurnosti i pripadnosti, kojeg je svatko od nas bar jednom u životu iskusio. Upravo takva iskustva su dragocjena i dostatna prtljaga koju trebamo ponijeti sa sobom, kamo god pošli.

Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni!

To je stvarnost iz koje uvijek iznova dopire poznati nam glas: “Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”.

Ovaj glas najrazgovjetniji je negdje u osami i tišini. Mjesta koja odišu mirom i spokojem svakako su prilika za takav istinski susret. Pronađimo takva mjesta, pronađimo sebe u njima, da bi nas Gospodin mogao iznova poslati u susret drugima i da bi naše djelovanje bilo plodonosno.

Izvor: Sestre franjevke od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika