Potrebna mi je Tvoja ruka
da u staru svjetiljku nalije ulja
dok bude zanemarena gorjela
nesigurnim plamenom.

Prepisujem ove stihove iz zbirke pjesama sestre Ane Celine Posavec, naslovljene „Suncu i stijeni”, objavljene 2000. godine. Ana Celina Posavec (Pavlovac kod Pregrade, 21. lipnja 1931. – Zagreb, 3. srpnja 2023.) bila je redovnica Družbe sestara Naše Gospe od 1950. godine, kada je položila redovničke zavjete.

Tijekom godina svoga redovništva samozatajno je – reći ću: neposredno iz svoje predane duše – ispisivala stihove, duboke, snažne, nerijetko potresne, uvijek proživljene. Nikada se nije zaklanjala iza svojih riječi. U njima se hrabro zrcalila.

Nama koji smo ju poznavali, imali sreću dijeliti s njom život – ili barem neke njegove ulomke – i danas tako jasno po njima progovara, upravo stoji pred nama. Ovdje prepisujem tek neke njezine stihove:

i neću li lakše nositi
beskraje
nego ogoljelu
sebe
i ne znam
kada ćemo vjerovati
sebi
a
ljubiti
izvan sebe
postoji neko srce
što vječno drugima pjeva
a samo
u trnju se kupa
s onu stranu planine
Sunce sije
a Izvor je dubok i čist toliko
da njegova svježina može utažiti
sve beskraje žednih
zašto su nam ruke prazne
a vječnost se nudi

Tijekom godina brojne je pjesme iznova pisala nekoliko puta, u kraćim ili dužim vremenskim razmacima. Katkada je protekla i poneka godina. I svaki put pjesma je bivala sve kraća, lišena svake – po njezinu doživljavanju – imalo nepotrebne riječi. I kako je bivala kraća, bivala je sve snažnija. Sve rječitija.

Pjesme je ispisivala rukom i nije ih bila sklona bacati, tako da je moguće pratiti kako se pojedina pjesma rasterećuje. I kako – sve oskudnija riječima – biva sve obilnija značenjima. Tako se pjesma „Oda Bogu” svela na svega šest riječi:

Ti još
uvijek
imaš
posljednju
riječ

Premda je njezina lirika krajnje osobna, posve ju je jednostavno iščitavati u mnogostrukosti njezinih poruka. I dok razgovijetno ostavlja vrata otvorena Božjoj volji, ona ustrajava u svome hodu, u svojim traženjima. Njezino predanje nimalo nije lišeno njezine osobnosti. Njezine izrazitosti.

Ona zna da samookradena ne može biti Božja. Zna da, okrade li samu sebe, nema što donijeti Bogu. A ona mu želi donijeti sve. Predati sebe čitavu, vrijednu predanja.

Dogodilo se, iz nekoga nepoznatog razloga ili slijeda okolnosti, da je stranica 110, zadnja stranica njezine zbirke, ostala prazna, premda je u sadržaju na kraju knjige navedeno da je na toj stranici pjesma „Želja”. Bit će da je znakovito da je ta pjesma tijekom tiskanja knjige iščezla. Pjesma je to od svega dva stiha, pjesma kojom nakon proteklih godina, utihnulih koraka, zbori:

napuni me tišinom
do posljednjeg drhtaja

Kao da joj je bilo premalo svojim pjesmama oduzimati riječ po riječ, sestra Celina Posavec želi pred Bogom biti do kraja lišena riječi. Iskusila je da je Božja riječ, jednako kao i njegova tišina, preobilna i ne želi im se ničime ispriječiti.

Ona je čitavim bićem razumjela da je Božja prisutnost ona konačna riječ, ona vječna riječ, koju kroz svoje dane čeznemo što snažnije doživjeti. Jer Božja je prisutnost čovjekov dom gdje god on bio, što god mu se zbivalo.

Izvor: Stjepan Lice, Svjetlo riječi